U umjetničkom je svijetu na visokoj cijeni pojam “originalnosti”. Kad jednom omirišu taj zrak, kad oslušnu okrajke konverzacije, vide neobične geste, patetiku, iščašen humor, ekstremne ideje, fanatična nagnuća, rastezanje građanskih kalupa, kandidati i adepti počnu se mahom truditi oko svoje “javne slike”, čak i više nego oko dokaza istinskoga talenta. Ali tu vrijedi pravilo o “mnogo zvanih, malo odabranih”, pa se ambicije slamaju nakon nekog desetljeća- dva, ili potraju dovoljno dugo da čovjeku priskrbe atribut čudaštva i ništa više od toga. Sredovječni ili prerano ostarjeli, u stalnom ponavljanju svojih “mota”, polako posive, padnu u zaborav i prepuste mjesto mlađima, energičnijima, upornijima, s više kerozina u žilama i prepotencije u preponama.

Ali postojao je jedan, kome sve to nije bilo potrebno. Stvoren je posebnim, što je zadržao do posljednjih dana svoga života, nalik na kakvu srednjovjekovnu legendu, punu zamršenih obrata, strastvenih epizoda, velike borbe da se pobjedi vlastita narav, u zadnjoj životnoj dionici preobraćenja i uzvišenja, te konačne “aureole” oko imena, koju do danas nitko nije uspio skinuti ni potamniti. On se zvao ANDRIJA MAUROVIĆ ( 1901. -1981.) slikar, ilustrator, strip crtač i autor, čija je životna energija bila vulkanska, strast neumjerena, širina neobuhvatljiva, a nazočnost u ljudskom i stvaralačkom vremenu toliko vidljiva, da je i najljući oponenti ni zavidnici nisu mogli negirati. Čini se (prema labavoj evidenciji, do koje nije držao) da je napravio 150 cjelovitih stripova, ogroman broj ilustracija, plakata, amblema, naslovnica, grafičkih oprema, vinjeta, slika po narudžbi, portreta, različite “galanterije” i svega što podrazumijeva neprekidnu nazočnost olovke, kista, pera , boje i papira na stolu umjetnika.

Likovnu je akademiju upisao 1923. godine, iste godine i napustio ( kao velim broj europskih genijalaca kista), te se okrenuo novinama i časopisima, koji će pohlepno “gutati” njegovu produkciju, često gradeći prepoznatljivost i nakladu upravo na njegovim “čarobnim kvadratima”. Maurović imao je sposobnost izgraditi LIK, dati mu životnost, moralnost, stav, fizičku izdvojenost, pokriće za postupke, pa se na taj način “ušuljao” u živote mnogih generacija, koje su u stripu vidjele spoj likovnosti, avanturističkog štiva, filma i željenoga života, kakav će junaci proživjeti umjesto njih. Za sebe i svoju slavu, koja ga neće minuti, stvorio je lik STAROGA MAČKA, posuđujući mu vlastite crte i karakteristike. A mi neki, koji pamtimo Plavi vjesnik, Male novine, Biblioteku Lastavica (Sarajevo) , te našu Modru lastu, danas znamo i to, da smo doslovce “odrastali” uz tu “vizualnu dramaturgiju” (V. Horvat-Pintarić) kojom nas je darivao, i koja je oduvijek bila u najvišoj konkurentskoj skali sa stripovima u Europi i Americi, koje su Maurovićevi suvremenici producirali i potpisivali.

Bio je svjetski od glave do pete, jedan divlji Satir među mladim srndaćima, koji su željeli pasti istu travu i piti s izvora, no on je izlagao (koja smionost!) u 20-toj, a risao do svoje osamdesete, u rasponu od originalnih westerna iz vlastite radionice, do adaptacije domaćih i svjetskih književnih klasika, te bujnog erotizma, s toliko pikanterija, sočnosti i zdrave radosti pustopašnih žena i muškaraca, da jednim pokretom otresamo s rukava primjedbe o “pornografiji” s površine njegovih radova. Ne znam je li mi draže njegovo buntovništvo, otpor malograđanštini, pogani jezik i kult superiorne “vječne mladosti”, ili ona radna energija, koja je uz sav hedonizam, rasipanje i nekritično davanje, pomogla da je , pijući vino i rakiju i pušeći kao mahnit, uspio proizvesti dvije table stripa dnevno, u svim rečenim okolnostima. Jedan će od njegovih biografa lapidarno reći: ” Nije volio biti besposlen”. Ma da, kao ni onaj Noa, kad je počeo tesati arku, dodali bismo mi.

Apsurdno je pitanje je li mogao “stvoriti više” da je živio umjerenije. Uništavao se toliko koliko je želio, pa kad je zaključio da je dosta, prebacio se u “asketsku fazu”, igrao nogomet, plesao, vježbao polugol na Sljemenu, polijevao se hladnom vodom, mrzio struju, jeo biljnu hranu, propovijedao svoje ideje, nagovještavo svijetu Apokalipsu. Najtočnije to veli R. Aleksa: ” Maurović je sav u ognju, sav u grču, iz očiju većine njegovih likova izbija užas pred skorom Apokalipsom.” Nije bio nikakav pokajnik, već strasnik koji je promijenio stranu i filozofiju. I u jednom i u drugom bio je potpuno dosljedan. Kad netko u mojoj blizini danas izgovori: “Trojica u mraku”, “Sedma žrtva” “Gospodar zlatnih bregova”, “Sablast zelenih močvara”, znam da ga mogu pustiti za stol i dati mu prenočište i da ćemo sutra imati o čemu razgovarati. Taj vjeruje u Prirodu, Pravdu, Istinu, u siguran hitac i dobro oko kad su gadovi na vidiku, i taj čuje lagani topot Satana i Bartovo tiho režanje, kad neku dušu u nevolji valja spasiti i osloboditi.

To je stripofil, čovjek moje vrste, koji ima istoga proroka: Andriju Maurovića i mi smo se, prije ili kasnije, morali sresti na strani dobra, u borbi protiv kiča, praznine, uskogrudnosti, niskosti, zatucanosti i zla.

.

17. listopda 2024. Flora Green