Maminog crnog pekmeza sjetim se uvijek krajem rujna, kad krenu prve jutarnje magle, đaci se naviknu na školu, a rani sumrak počne se hvatati već oko sedam sati uvečer. Baš nekako u to vrijeme običavali smo otvoriti prvu teglicu s pekmezom koji se je kuhao mjesec dana ranije, u kasno ljeto, po povratku s mora, a prije početka škole. Mislim da tada u predgrađu nije postojala kuhinja koja nije mirisala na pekmez, šljive su u našim krajevima uvijek obilno rodile, i bile svakom dostupne, a pekmez nije bilo teško skuhati (mama bi rekla ispeći), ako ste imali samo malo volje i strpljenja.

Po šljive smo obično išle u Čučerje, maminoj prijateljici s posla, kod koje smo sa stabla brale toliko plodova koliko smo mogle ponijeti. Kod kuće smo šljive oprale, izvadile koštice i pošećerile. I da je dan bio na znam kako vruć, svejedno bi se naložio šparhet na drva; priprema pekmeza dugo je trajala, a struja je bila preskupa da se olako rasipa. Kuhalo se je u velikoj rajngli, uz neprestano miješanje drvenom kuhačom duge drške, ravnomjerno i polako, da ne zagori. U jednom trenutku, trebalo je posebno paziti jer je pekmez počeo jako špricati, i to je bila sama završnica. Flašice, dobro oprane u vrućoj vodi, još jednom su se, okretanjem prema svjetlu, pomno pregledavale, a zatim stavljale u pećnicu na zagrijavanje.Kad su se dovoljno zagrijale, u njih se pažljivo ulijevao vruć pekmez.

Celofan, prethodno pripremljen i izrezan na pravu veličinu, nategnuo se i učvrstio gumicom pri čemu se pazilo da ona uđe u žljebove na staklenci, a kad je to bilo gotovo, rubovi celofana pažljivo su se obrezali škarama. Umatajući flašice u debelu deku, mama bi uvijek rekla:”E, sad, Bože pomozi”, u brizi je li sve ispalo kako treba, iako ne pamtim da joj se pekmez ikad pokvario. Uvijek je bila i jedna staklenka dopola puna, s ostacima namijenim za probu. Ostale su sljedeći dan poredane na vrh ormara, gdje su čekale zimu, ili u našem slučaju, prve magle.

Pekmezom smo premazivali kriške polubijelog kruha, i jeli ga za doručak, večeru ili kao dodatak nekom “slabijem” obroku. U sretnijim danima mazali smo ga na palačinke ili zljevanku, njime su se punile taškrle, kiflice, salenjaci, buhtle i rolade. Pošto nisam voljela šljive, i crni pekmez mi je bio dosadan i već nakon što smo ispraznili prvu teglicu moja je želja za njim bila zadovoljena. Mama je, da me nekako privoli, svake godine, uz svoj stari provjereni recept, isprobala i poneki novi, ali uzalud, šljive su ostajale šljive čak i kad su u džemu ostale gotovo cijele, s aromom ruma i vanili šećera .Ja sam čeznula za nedostižnom, zlatnom marmeladom od marelice, princezom koja se na stolovima radničkog predgrađa mogla vidjeti jedino ako je netko u dvorištu imao svoje stablo. Na štandovima placa, marelica je imala cijenu višu od one koju smo mogli platiti da bismo je ukuhavali u pekmez.

Način života kojim se živjelo pratio je ritam godišnjih doba, i sve se odvijalo u skladu s prirodnim slijedom dozrijevanja plodova: priprema zimnice, kuhanje pekmeza, kiseljenje krastavaca i paprika, kiseljenje zelja, sušenje mesa, topljenje čvaraka. U tom jednostavnom životu, sve je bilo nekako zdravo povezano jedno s drugim, znao se raspored i redoslijed koji je vrijedio uvijek, svake godine, i na koji se moglo osloniti baš kao što smo se zimi mogli osloniti na plodove ljeta, u raznim oblicima konzerviranim i spremljenim u teglice.

Ona prva, koja se otvarala s prvim pravim jutarnjim maglama, bila je slađa od ostalih. Gust, mirisan, i gotovo crn pekmez, namazan na šnitu kruha, uz lončić lipovog ili šipkovog čaja, bio je sasvim dobar doručak.Ali bih ga svejedno, da sam ikako mogla, istog trena zamijenila za kruh s maslacem ili paštetom. Ili kupovnom Podravkinom marmeladom od marelice, također nedostižnom. “Kamo bi stigli da kupujemo ono šta imamo doma. Pekmez je pekmez, pa jedi!”, govorila je mama, iznervirana manje mojim prohtjevima, a više svojom nemogućnošću da mi ispuni tako jednostavnu želju.

Naravno da nije doslovno mislila ono “pekmez je pekmez”, takva majstorica u kuhinji dobro je znala da na svijetu ne postoje dva ista. Kao što ja, u međuvremenu, znam da ne postoji ni jedan sličan njenom, iako me ponekad zavara boja, kad dobijem od nekoga staklenku pekmeza na dar, ili kupim neku novu marku u prodavaonici delikatesa. Srce mi malo poskoči, pa nestrpljivo odvrćem poklopac, i znatiželjno mirišem sadržaj u nadi da će se osloboditi neki stari duhovi, što se nikad ne dogodi. Sve ostane na praznom obećanju, jer kad pekmez pomirišem i probam, nema dalje, priča se završava otvaranjem poklopca. Ne, nisam u međuvremenu zavoljela šljive, nego starim i zaželjela sam se starih osjećaja, one jednostavnosti, pouzdanja i lakoće, svega što se može naći u dobrom pekmezu. Crnom, u čiji je miris i okus upisana memorija radničkog predgrađa iz vremena siromaštva u kojem je sve bilo događaj, i moglo se radovati čak i onom što se nije osobito voljelo.