Marijan Grakalić, Mjera, oblik, ogledalo, STAJERGRAF, Zagreb, 2023.

Zadnja poetska zbirka Mjera, oblik, ogledalo nagrađivanog i plodnog pisca Marijana Grakalića podijeljena je u tri ciklusa kako nam i sugerira izabrani naslov. Prvi ciklus Mjera sačinjen je od šezdesetak pjesama čiju formu autor naglašava u podnaslovu kako bismo ih razlikovali od formi drugog i trećeg ciklusa. Drugi ciklus Oblik poetski su zapisi, a treći Ogledalo čine fantazmagorije prema autorovu određenju.

Započnemo li retrospektivno s fantazmagorijama, sa svojevrsnim pjesničkim viđenjima i vještinama izazvanim mističnim slikama i likovima, istodobno dodirujemo i oba prethodna ciklusa sažeta u pjesmi Mjera, oblik, ogledalo: Mjera, oblik, ogledalo / i jedan lagani bestidni san / tek čin bez muke i žudnje / tek želja da se nadmaši / (premda nepotpuno) / neko drukčije pamćenje / i potvrdi dvosmislenost / te neizbježne nježnosti / čije je objašnjenje grijeh.

Mogli bismo zaključiti kako je autor svoje pjesničke fantazmagorije uspješno odmjerio i uobličio u različite zapise od pjesme u slobodnom stihu, lirskog zapisa do poetske priče bliske legendi i mitu u suvremenoj stilizaciji. Ali ta epsko-lirska sastavnica Grakalićeva poetskog govora u nizu je inačica zapravo jedna jedina refleksija − refleksija o tome kako nastaje i nestaje san, koliko je blizak bitku i istini postojanja. U jednoj od fantazmagorija Čitajući Masudija, svoga literanog miljenika prikazuje kao bliskog prijatelja i svirača šargije, a ne kao povjesničara, filozofa, geografa i putnika zabilježenog u povijesnim registrima. Srž poetike ove zbirke pjesama upravo je rečenica nadahnuta Masudijem: San je blaga zvijer koja polako oteža očne kapke kako bi i one najdublje činjenice zaprepašćujućom lakoćom postale najednom bliske. I sada smo blizu tvrdnji kako Grakalićev pjesnički postupak polazi od činjenica kako bi ostvario svoje fantazmagorije, svoja autentična pjesnička viđenja. O tome svjedoči i pjesnički savjet kako se treba posvetiti spavanju onako kako se netko posvećuje znanosti, zapravo snovima. Esencija navedenoga jest u posljednjoj rečenici istaknute fantazmagorije: Ništa nije toliko dosadno kao čisti list papira jasan poput nesanice. Stoga su pred nama, nimalo dosadni listovi ispisani pjesmama i zapisima bliski snovima, ali ne snovima u kojima se sanja lijepa budućnost, prošlost ili sadašnjost, već snovima koje autor označava oksimoronično metaforom blaga zvijer. U fantazmagoriji Čitajući Muaviju, Grakalić svoga izabranika predstavlja kao frenda, a ne literarni lik te ističe kako Muavija zna da su takvi snovi veoma rijetki, ali ne zato manje važni i da pripadaju nekom narodu koji još ne postoji. Oni imaju arhaičnu prirodu − kao i pjesnički iskaz u pjesmi Arhaičan − jer: … Negdje treba odnijeti živa sjećanja, pospremiti / drevni glas sunca i ljubavi što još malo trepere / vidjeti pučinu golu poput predivne žene i tamo / ostaviti žar sad već star i arhaičan poput mene.

Koliko su pak Grakalićevi snovi povezani s Hazarskim rečnikom Milorada Pavića i snovima naroda koji je nestao, neizvjesno je koliko i njihovo najbolje moguće tumačenje. Riječ je o izgubljenom narodu koji je nestao upravo kad su snovi Kagana, hazarskog vladara, objašnjeni uz pomoć triju filozofa i kad je odlučio kako će najbolje tumačenje postati istina i pomoći mu kojoj vjeri se treba prikloniti, kršćanskoj, islamskoj ili jevrejskoj.

I, eto, nas do ljubavi, druge jednako prisutne pjesničke (pre)okupacije zbirke Mjera, oblik, ogledalo. U autorskom stavu Ljubav ne treba sinekure, kao svojevrsnom uvodu iz prve pjesme zbirke Pjesma za Henrija, nižu se brojne pjesme o ljubavi u kojima san postaje drukčiji život gdje nema zemlje i ne vrijedi sila teža, a život su snoliki pjesnički oblici koji izmiču logici stvarnosti iako im je, ponekad, u naslovu označen stvaran povod ili neko činjenično stanje, ‘primjerice Dan svetog Valentina, Ljubav u doba korone, Pranje kose, Molba za ples … No sadržajem se govor o ljubavi širi prostranstvima i vremenima u nekoj mirnoj čežnji i lakom nezaboravu i Grakalićevu preokretu u kojem život nije san, već je san izvor života. U posljednjoj navedenoj pjesmi u mi formi zapisuje kako su njihovi snovi istoga stasa. U pjesmama o ljubavi pjesnički je iskaz, osim u mi formi, učestalo u ja formi, ili u odnosu ti – ja, ili u filozofijskom govoru u kojem se tumači ljubav. Pjesma Tri škole ljubavi sastoji se od tri mudroslovna fragmenta ili okamenjena zapisa pronađena u snu − jer pjesničko traganje vodi misao o pohvali ljubavi i ljubavi koja uvijek ima smisla kako su i naslovljene dvije pjesme u ciklusu Mjera.

Pišući o još jednoj zbirci pjesama Marijana Grakalića koja je objavljena također 2023. godine, a riječ je o antiratnoj poeziji i zbirci Pjesme vojnika, navela sam kako njegov pjesnički govor možemo odrediti urbanom baladičnošću. U čitanju zadnje zbirke Mjera, oblik, ogledalo ponovno potvrđujem kako je grad Grakalićeva domovina pa i kad je riječ o ljubavi jer: … naše je gnijezdo svjetlo Mjeseca / zametnuto u dahu velika grada … (iz pjesme Svjetla velegrad) ili: … Ispod malih oblaka još pjevaju ulice grada / dok se ljubimo na crvenoj i žutoj klupi / jer ako smo već izgubili onda bar to / neće pripasti nikom drugom. Ta ljubav. Parafraziramo li pjesmu Znak i odjek iz ciklusa Mjera, naslućujemo Grakalićevu mjeru u kojoj je samo ljepota besmrtni odjek u javi koji traje izvan upotrebe za nešto praktično.

Preselivši se u selo Blaževdol kod Zeline u doslovnom značenju navedenoga glagolskog priloga (prijeći u selo), Grakalić taj besmrtni odjek otkriva ponovno u nadahnuću osobnog mitskog doživljaja svijeta i krajolika te svoje bogate čitalačke erudicije. I u tim dodirima nastaju njegova pjesnička snoviđenja u mjeri ljubavi s tihom čežnjom i nježnim nezaboravom, u pripovjedno-poetskim oblicima i zrcaljenju stvarnosti s druge strane ogledala.

Grakalićeve pjesme i poetski zapisi raznoliki su i u njima se pojavljuju sastavnice različitih književnih žanrova kao fragmenati ili cjeline i u kojima je neko stvarno stanje, lik ili pojava dovedeno u novu poetsku stvarnost. Pjesma za Billie Jean ispjevana je na pjesnikovu jeziku, njegovim usnama, kako nas upućuje i sâm autor kao i pojava i obraćanje Josipa Severa pjesničkom iskazu. Ili u grotesknom tonu napisana pjesma Muž Sigmunda Freuda. U tim snolikim viđenjima moguće je i obraćanje sretnom kitu Mihaelu čiji kostur je izložen u Moskvi, razgovor ptica u krošnji koje oponašaju ljubavnike, prizivanje zlatnog doba, poetska legenda o graditelju Berlinskog zida pa i mišji noćni razgovori. U Grakalićeve poetske legende mogli bismo uvrstiti i pjesme Staraci amor i Kad je izmišljena Turska. Sa zrncima ironije prikaz je herojske sage Noć stotine komaraca ili naputak na početku moguće alegorije Somek Srećko i zlatna ribica: sva sličnost s ljudima je isključena.

Jutrima u Blaževdolu ili kako bilježi autor u ovom samodostatnom seoskom miru, skupljaju se bogate reminiscencije i zaboravljeni znakovi i … ono mračno mitsko more što je odavno nestalo i postoji jedino kao duhovni pejzaž…Iako je takvo jutro uokvireno likovnim iskazom Art Deko Morning u naslovu pjesme, čitajući je, udaljeni smo posve od slikovitosti i dekorativnosti i prepuštamo se jedinstvenoj Grakalićevoj refleksivnosti od drevnog sjaja uzaludnosti, svetog kaosa, prizivanja pročišćenja duha do naivne sklonosti vjerovanja u čuda. U tom duhovnom krajoliku mogući su i prikazi mitskog otoka Avalona i kiše na Baltiku. Obale Avalona su u pastelu, navodi se u poetskom zapisu Obale Avalona, ali u pastelu koji pjesnika oslobađa tumačenja i mišljenja dovodeći ga u čisto stanje bezrezervnog spokoja.

Navodeći prijepor avangardnog poljskog književnika, slikara i teoretičara čiste forme I. Witkiewicza kao moto pjesme Put ka Dunavu.: Ta pustoš naših dana! Čime da je ispunim? – Grakalić putuje prema moćnoj rijeci: … iako je istina posebno i puno dublje stanje / uvjetni grč oka kad se prepozna neznano / pismo plodne vode iz koje nastaje život / i nova djeca koja nevino plešu na obalama / ne mareći za ništa jer još ne poznaju misli.

Treba li poetski zapis Apokaliptička uzajamnost razumjeti samo kao jednu od snažnih pjesničkih vizija ili i kao stvarni prikaz krize našeg doba? I jedno i drugo − jer upravo je ta dvosmislenosti (koja ne isključuje višesmislenost unutar ove uvjetne podjele) obilježje Graklićeve poetike. Navedeni zapis započinje i završava parafraziranjem kineskog mudraca i filozofa Konfucija. U toj zatvorenoj formi isprepliće se apokaliptičan prikaz našeg doba i vizija u kojoj je i sunce predmet nečega moguće kobnog.

U dodiru točaka − mjera, oblik i ogledalo − koje određuje i sâm autor (izborom naslova i triju ciklusa), jedinstvena je, u načelnom pogledu, dvosmislenost u ogledalu u kojem se polazi od stvarnosti, činjenica i poznatoga kako bi se ostvarila drukčija moguća stvarnost kao nikad dokraja otkrivena ljepota i ispričana istina. U mjeri i oblicima s druge strane ogledala.

Biserka Goleš Glasnović