I. Kada je već napisano …

… onda neka barem ostane nepročitano. Napisano, dakako, neće time ono iščeznuti bez traga, kao da nikada nije ni postojalo; ono tek ostaje rasterećeno pobude, ponekad i obveze, da se zaputi izvan prostora teksta, prevali pisani jezik kako bi dospjelo u zvuk. Nepročitano utoliko ne slijedi trajanje u nestajanju – “Dok izgovaram riječ ‘trajanje’, do trena kada dođem do ‘-nje’, već je ‘traja-‘ otišlo, i moralo je otići” (Walter J. Ong). Kao nepokretna slika, zaustavljeno, stoji.

Pa ipak, alfabetsko pismo zacijelo nije izuzeto iz poretka prenosivosti i komunikabilnosti. Ako je već u svojim ranim upotrebama imalo dati podršku usmenosti, pripomoći da netko, udaljen vremenom ili prostorom, postane prisutan u jeziku, učiniti da se glas o istom ili istoj rasprostre i razdijeli zajednicom, s usvajanjem tehnike tzv. tihog čitanja pismo se suočava s rascjepom. Glas ostaje bez podrške zvuka. Da u tom činu ispražnjenja nije posrijedi odsutnost, svjedoči iskustvo interiorizacije glasa što ga čitateljevo Ja prati. Prijenos i komunikacija nesmetano mogu nastaviti prenositi prenosivost i komunicirati komunikabilnost, ali samo u jednom od dvaju medija što su jeziku na raspolaganju.

Danas smo, nakon što se obveza pismenosti za svakog građanina do te mjere ustalila da nam djetinjstvo jezika ne od jučer čuči pred pragom zaborava, možda skloni jezik izjednačavaiti s napisanim (a govor s vlastitim mislima) ili, nešto velikodušnije, priznati i usmenosti također pravo građanstva u carstvu znakova, ali iz krajnosti u krajnost: među njima su ili oštri rezovi ili bešavni spojevi. Odnos pisma i glasa ne prestaje to biti ni nakon odluke, spontane i nezadržive ili one ipak s odgodom, kojem je jezičnom mediju primjeren(iji) koji sadržaj. I zbog toga konstatacija izrečena sa žaljenjem, koja hoće pogoditi nevoljnu istinu vremena – “danas se ništa ne čita” – susreće s time da je svoj učinak prinuđena mjeriti zanemarivim veličinama. Jednom usvojeni jezik, interioriziran, opire se svojevoljnoj suspenziji. Utoliko tvrdokorno ustrajavanje na “ne htjeti čitati”, izrečeno više u sebi negoli samome sebi, u istome dahu može potvrditi spremnost na komunikaciju i jezično sudioništvo. Biti kadar pročitati nešto napisano i biti voljan napraviti isto razilaze se – još nitko pismen nije izgubio jezik zbog odluke da nešto napisano ostane nepročitano, prepušteno zanimanju ili ukusu drugog.

Ipak, tu nevolju čitanja ne bi trebalo naprečac izjednačavati s mogućim poteškoćama u razumijevanju napisanog. Ona stoji i nakon uvjerenja da je napisano ujedno i razumljeno, a samo uvjerenje uvjereno da je kadro zahvatiti ne samo sve napisanog, njegovu cjelinu, nego i svaki, pa i najmanji njezin dio, onaj koji u datim okolnostima ničim više nije rastvoriv. Nadahnuće za “ne htjeti ili prestati čitati” nije nevezano od iskustva jezika; ono što je bilo pročitano, prije ili kasnije, voljno i svjesno ili kako drukčije, prevalit će jezik i biti izručeno (ponekad: povjereno) zvuku, a time, vjerojatno, i uhu drugog. Kao što je čitatelju napisano drugost, tako mu je drugost i sugovornik, lice nasuprot njega. Sposobnost čitatelja da unaprijed zamisli reakciju te drugosti drugi je razlog zašto se čitatelj zna prikloniti stavu da je bolje napisano ostaviti nepročitanim. Nečitanje pismenih utoliko je osebujan znak poštovanja što ga netko iskazuje “kulturi knjige” u kojo živi.

II. Nerastvorive jezgre

Kako tumačiti činjenicu da W. Benjamin rijetko spominje G. Flauberta? Čak ni njegov nedovršeni (nedovršivi?) Das Passagen-Werk, rad o Parizu kao prijestolnici 19. stoljeća, ne pokazuje veće zanimanje za tog autora. Rubna spominjanja, međutim, ne isključuju stanovite podudarnosti, svijet posebnih tajnih afiniteta. Jedno od zapaženih mjesta iz tog eksperimenta u tehnici buđenja iz povijesnog sna kratak je niz dviju jednostavnih rečenica: “Ovo djelo mora do najvišeg stupnja razviti umijeće citiranja bez navodnika. Njegova je teorija prisno povezana s onom montaže” [N 1, 10]. Nasuprot rekonstrukciji kontinuiranog tijeka vremena, misaoni je napor poznog Benjamina bio usmjeren prema takvoj povijesnoj percepciji koja bi dopuštala zamjedbu “malih vrata u vremenu”. Te pukotine nipošto ne bi trebale biti rijetke; naprotiv, svaki tren prošlosti opremljen je potencijom za prijelaz iz praznog u ispunjeno vrijeme, kadar je steći svoje “sada”. (U prijeporu oko termina Jetztzeit G. Agamben dvojbu odrješuje, apsolvira, prevodeći termin u aktualnost; to “sada-vrijeme” zaustavljene dijalektike, vrijeme što ga um upošljava kako bi nastala slika-vrijeme, a njegovu istodobnost spajanja-i-razdvajanja pismo bilježi interpunkcijskim znakom crtice, stječe svoje aktualno sada kao što kronos stezanjem i kraćenjem postaje kairos.) Odškrinuti ta mala vrata u vremenu kako bi se vrijeme ispunilo svojim sada iziskuje sinestetičku operaciju koincidencije i podudaranja, onu u kojoj prošlost i sadašnjost govore jednim i istim jezikom, gdje dostignuti čas čitljivosti potrebu za prijevodom ostavlja po strani a tradicija odaje tamu prošlosti za račun svjetlosti sadašnjosti. Njezina je slika poput one konstelacija na nebeskome svodu: možda su već tisućama godina nestale, a mi ih, mrtve ali ipak aktualne, i dalje vidimo.

Toliko Benjamin. Književnopovijesna rekonstrukcija Flaubertova Rječnika uvriježenih mnijenja (1911) govori da je to nedovršeno (i opet: nedovršivo?) djelo dio što su ga sastavljali G. Flaubert i njegov seoski susjed E. Laporte. (Uz Rječnik, objavljeni su još sukladni Album de la Marquise i Catalogue des idées chic.) Prevladavajuće je tumačenje da tu leže sakupljeni i izloženi tragovi ograničenosti pripadnog vremena. Njegovi suvremenici, čiji glasovi progovaraju u zapisanim natuknicama, međutim, ohrabreni modernim dostignućima što ih korjenito udaljuju od predmnijevane neukosti i svakovrsne bijede prošlosti, ne mire se s tim ograničenjima. Štoviše. Oni suverenu vladavinu u jeziku dodjeljuju riječima što upućuju na neku neimenovanu i neodređenu prostornu ili vremensku cjelovitost, poput sve (Vlaga: Uzrok svih bolesti; Otrcano: Sve što je antikno, otrcano je i sve što je otrcano, antikno je. Imati to na umu pri kupovini antikviteta; Sladoledari: Svi odreda iz Napulja; Južnjaci: Svi odreda pjesnici) i uvijek (Ilijada: Uvijek uz: i Odiseja; Hipoteza: Često opasna, uvijek smiona; Omega: Drugo slovo grčkog alfabeta jer uvijek se kaže “alfa i omega”; Biblioteka: Uvijek imati biblioteku uza se, napose kad se stanuje na selu) i time upadaju u “staru pogrešku da ‘apstraktno’ pobrkaju s ‘univerzalnim’” (Benjamin).

Flaubertova (i Laporteova) pronicljivost sastojala se i u tome što u Rječniku nisu citirane tek riječi njihova vremena nego i geste što polažu pravo na trajnu, neprolaznu valjanost (Repatica: Smijati se ljudima koji ih se boje; Rasprave: Politika i religija isključene su iz njih; Monopol: Protiviti mu se; Uzdah: U blizini žene uvijek uzdahnuti). No, je li to dovoljan razlog za proglasiti Rječnik i Das Passagen-Werk istovrsnicima? Treba li to poduprijeti uvidom da su i Flaubert i Benjamin dijelili, izgleda, istu sakupljačku pasiju, strasnu koliko i trpnu? Odgovor, naravno, može biti potvrdan. Potrebno mu je samo pridodati kratku napomenu. Kada je Flaubert, takoreći, najvjerniji tim glasovima što ih zapisuje, kada bez dodavanja ili oduzimanja bilježi ono u što se vlastitim ušima osvjedočio da je bilo rečeno, on je možda najmanje vjeran tim istinama svojega vremena. Ni njihovi suvremenici (npr. Maupassant) nisu u tim sažimanjima što bi imala vrijediti “jednom i zauvijek” pronašli nužan razlog za strahopoštovanje. Pronaći u njima ona Benjaminova mala vrata u vremenu znači suočiti se sa “zadaćom prevoditelja”.