Izreka je u stvari bila duhovita. „Ti ljudi su sasvim jasno u većini“, kaže se u jednom Filmu Roca Schamonija prošlog tisućljeća. Mislilo se na one druge. Koji su svake subote prali kola, svakog tjedna ispunjavali loto, bili članovi svog streljačkog društva, za djecu sklapali ugovore za stambenu štednju, svake nedjelje u podne sjedali za svinjsko pečenje. To su bili oni drugi, mi smo pak bili sasvim drugačiji i sasvim jasno u manjini.

Danas je sve drugačije. Dobro smo znali da su oni drugi drugačiji i u političkom smislu. Nisu čitali „taz“, nisu stanovali u stambenim zajednicama, 1983. nisu birali Zelene da uđu u Bundestag. A potajno smo slutili da bi to što su drugi drugačiji moglo postati i opasno – no nismo si to željeli priznati.

Imali su konačno Kršćansko-demokratsku Uniju, CDU, koja je pokrivala gotovo cijeli konzervativni spektar a i potiskivala je do u beznačajnost male smeđe fragmente krajnje desnice poput Nacionalno-demokratske Partije Njemačke, NPD-a, Republikanaca i Njemačke Narodne Unije, DVU-a. No bio je prisutan, taj potencijal opasnog nacionalizma uključujući grozne popratne pojave poput mržnje prema strancima, antisemitizam i preslagivanje povijesnih činjenica. Mi to nismo uzimali stvarno ozbiljno – premda nam je prijetilo nad glavama poput smeđih oblaka, vjesnika teške oluje.

Sad je to praktički tu. Vlada već prilična tama. Nastupilo je što smo morali očekivati, ali nikad na to nismo čekali. Pri tome se ne radi o izbornim uspjesima AfD-a. Problem je obuhvatniji – i nadilazi moju sposobnost da ga uopće shvatim. Zove se antisemitizam.

Za simpatiju prema barem ima razloga – ma koliki su bezdan. Nezaposlenost, nedostatak stanova, besperspektivnost, inflacija, strah od rata, sve to ljude vodi ka fašistima, iako je nada da će tamo naći spas apsolutno sumanuta. No antisemitizam?

Zašto pobogu u našoj zemlji mrze Židovi? Stvar ne može biti u Benjaminu Netanjahuu. Izraelski premijer ima nesumnjive despotske crte. No što tu mogu neka židovska studentica u Berlinu ili dvanaestogodišnji vezni igrač iz sportskog kluba TuS Makkabi Frankfurt? Zar se sve pripadnice i pripadnici židovske vjere smatraju odgovornim za grijehe tog čovjeka? To je malo vjerojatno. Pogotovo jer je Netanjahu vrlo popularan u ovdašnjim desno-nacionalnim krugovima.

Što onda? Jesu li razlozi povijesni? Već od same pomisli na to okreće mi se želudac. Upravo mi Nijemci bismo zbog povijesti imali tisuću razloga da svakoj Židovki ili Židovu neprestano ljubimo noge i molimo za oprost.

Umjesto toga u jednom od zadnjih ispitivanja javnog mnijenja u pokrajini Sjeverna Rajna-Westfalija gotovo polovica ispitanika navodi da se pod Holocaust mora „povući crta“. Ne želim si ni zamisliti što bi takva anketa dala u AfD-ovim rajevima poput Tiringije ili Brandenburga.

I uopće. Što to znači „povući crtu“? Da se mi Nijemci pravimo da s najvećim barbarstvom u povijesti čovječanstva nemamo više nikakve veze? Da zaboravimo? Meni se povraća. I osjećam kako ondašnja izreka uopće više nije duhovita.

(7.10.2024., Frankfurter Rundschau)

Michael Herl (1959.) je njemački novinar, pisac, televizijski voditelj, redatelj, glumac i autor dokumentarnih filmova. Od 2012. piše kolumne za Frankfurter Rundschau.

Preveo Nenad Popović