Republikanski marš

I.

Republikanski marš

demonskih slika ohromljenog izraza

pleše se sofisticirani ples

varijetea

barbárski ples

kretnjama bez gibanja

pribijenih na obraz

kletva tjelesne svjesnosti

II.

U kratkoj povijesti AV ističu se tri momenta: nastup na Novom rocku 1984. u Plečnikovim Križankama, sudjelovanje na kompilaciji 84 – 48 sa skladbom Ishodište subjekta te istoimeni naknadno objavljeni CD album. Grupa je djelovala u vrijeme kada su Laibach, Einsturzende Neubauten i Test Department već bili definirali svoj zvuk, ikonografiju i scenski nastup. Postoji ipak bitna razlika u odnosu na ove tri grupe. S jedne strane industrijski šumovi i zvukovi, ritam vojničkih koračnica, distorzirani glas megafona u ruci, tekstovi govoreni kao da su napisani u prozi, moderan velegradski svijet … , s druge omamljujući barbárski i plemenski ples predmodernog svijeta, republikanski marš karakteriziran onim dancing without moving (M. Stewart, Pop Group), ili kako sami AV kažu: “ples kretnjama bez gibanja”, spori ritam u stilu tada nastajuće ambijentalne glazbe. (Usput, u svojoj Povijesti rocka Carl Belz kaže uz nastupe Jefferson Airplane šezdesetih godina: “U jednom je trenutku publika prestala plesati i započela slušati”.) To je nevidljivi ples iznutra. Igor Zupe, član AV, danas redatelj dokumentarnih filmova, između ostalih npr. Muzika je umjetnost vremena: LP film Laibach (2018) s prethodno nepoznatim fotografskim snimkama. On bilježi razmjenu energija koje su na djelu: takoreći, mi kujemo budućnost koja ritualno vraća subjekt u svijet plemenske prošlosti. Dovoljno je prisjetiti se: jedna od neprivlačnosti modernog svijeta leži u njegovim svakodnevnim iskustvima, ritualima koji ništa ne ritualiziraju, samo ponavljaju što ni nije za autentično ponavljati.

Ritam AV kuca bez greške između svečanoga i otvoreno prijetećega. Sporost ritma doprinosi svečanom ozračju, ništa manje i prijetećoj atmosferi. Sporost ide s ritualom, prijetnja mora da je religijske ritualne dimenzije – za nepoštivanje božanstva nema milosti ni za koga. Kako se taj ritam uklapa s ritmom ambijentalne glazbe? Briana Enoa, Roedeliusa, Williama Basinskog … Tako što ishod te (ne)moguće sprege ne rezultira kičem, ili drugim riječima, slatkastom ljepotom. A ta i takva se ljepota ne slaže, ne harmonizira, s ljepotom i privlačnostima buke. One futurističke l’arte dei rumori.

Kasne sedamdesete i rane osamdesete bile su, između ostalog, i vrijeme redifiniranja izvođača. Naša sjećanja na ta vremena nisu uvijek pouzdana, mada se često zaklinjemo drukčije: nepotpune ili izgubljene dokumentacije, odgađanje odlaska do arhiva, sjećanja koja ne služe najbolje … Lik AV kolektiva i njihove scenske opreme: frizure obrijane i kao izašle iz Levitskog starozavjetnog zakonika te sapletene u rep, dvojica izvođača u prednjem planu gologa poprsja za timpanima okrenutih licem u lice … Takvo što ni punk nije umio. Provokacija AV nije iste razine i ni iste vrste. U svega nekoliko godina promijenili su se ipak glazbeni stil, način, struktura i trajanje kompozicije kao i glazbeni instrumenti u upotrebi. Zanimljivo, punk bi nastup u sakralnom objektom morao smatrati još jednim ispadom, a AV članovi održali su nekoliko od svojih rijetkih nastupa upravo u takvim objektima smatranima etički, kulturno i društveno nedodirljivima.

III.

Naknadno su Laibach reaktualizirali svoju početnu fazu. Premda do podjela po fazama ne drže (ni)malo. Podno dokumentarne fotografije objavljene u Mladini stoji tek napomena fotri, u ljubljanskom dijalektu očevi (ili ipak tvorci). Andrej Lupinc, Srečo Bajda, Dejan Knez i četvrti član grupe ipak nepoznat kao četvorica umjetnika na zlu glasu: Saliger, Eber, Dachauer i Keller. Usporediva reaktualizacija kod AV došla je nedavno u vidu CD albuma (vidi gornju ilustraciju) kod jednog od nezavisnih talijanskih diskografa na kojemu je cjelokupan snimljeni AV repertoar. Takav da bok uz bok tijesno dovodi hipnotičke i s njima povezane ritualne učinke. Na albumu Rekapitulacija (1985) čuje se glas (nekog engleskog ili britanskog trockista ???) koji u jednom trenutku i sa svega nekoliko riječi hladno, bezlično pa ipak čelično uvjereno i nimalo promašeno govori o tome kako izvođači umiju zamračiti umove publike; netko je s više od dva prsta soli u glavi lucidno kazao da je ironija uvijek i jedino ironija nerazumijevanja. Ima li boljeg i preciznijeg opisa od ovoga?

Prijevod sa slovenskog i komentar Ivan Molek