Neka ne brinu.

Oni, iz Jezera. Ne zvao se on Tomo ako im ne pošalje novi roman kroz sedam dana. Raduje ga vijest što njegov posljednji roman ide kao halva.

Lepo – kao alva, zapravo mu je tako rekao Urednik kolajne Savremenici – Suvremenici i dodao da se u Jezeru oho-ho ceni njegova spremnost da se zadovolje zajednički interesi. Istina, bio je radoznao: Jel’ se to nešto već kuva u loncu našeg dragog Tome?  Kuha, odgovorio je vedro uredniku, naravno da se kuha! Istina, dodao je, nisu ta moja ića za  svačiji ukus. Ah, umirio ga je urednik, pustite kraju neznalice! Mi smo već odradili marketing, dragi Tomo. Ali, trgnuo se Urednik na njegovo: Znate, nisam još sve završio, znate – na sve strane me traže… Imamo poverenja u vas, rekao je urednik, gde to ima da ga nemamo! Pa i dosad je sve išlo kao po loju. Vi ne možete napisati ništa ispod dosadašnjeg nivoa. Kritika – već su sprema pera! Koga mi ujezerimo, taj mirno plovi našim vodama

Godile su mu te riječi. Posebno…

Pustite kraju neznalice!

Urednik je mislio na onog starog zagrebačkog kritičara koji je napisao da je humor njihovog dragog Tome takav da bi uz knjigu trebalo zakačiti perušku kojom bi se čitatelj morao zagolicati ispod pazuha kako bi se nasmijao. Ne, urednik nije nastavio o tome. Nije, u tom slučaju bi morao reći kako je dotični kritičar, srećno mrtav. Jeste, dodao i da nema besmrtnih. To što je pokojnik napisao da je Tomina proza za tupo građanstvo koje više nema smisla prepoznati što je humor a što nije, o satiri da se niti ni govori, jer satira nije niti može biti dodvoranje već pomenutoj tuposti, da ne ponavljam čijoj, no nije kriv samo pišac već je krivac i izdavač koji bi morao razmisliti je li poštenije štancati osmrtnice, baviti se uzgojem gusaka ili pak – zašto da ne? – nahraniti pučanstvo pošteno pripravljenim kulenom negoli instant falsificiranim humorom – o satiri, gospodo moja, neka se danas glupacima ne da niti uzeti riječ. Mislećima, to jest onoj već monaškoj manjini čitatelja koja koristi moždane vijuge i zna kad i zašto srce zakuca brže, već je puna kaciga gluposti koje se prodaju kao artikl: duh i pamet. Kroz njihovu ogradu zubnu, bila krezava ili socijalna ili plaćena lovom iz madraca, prolazi divna istina da smislen je samo divni pjev jednog dosta!

Pogodilo ga je, to – izrečeno ne baš od bilo koga. Mrtav je koji je to sve, kako on misli, u nekoj ljutnji, staračkoj, nakitio, ali … Tko se ne bi našao pogođenim, a?

Na to mu je jedan prijatelj rekao, kako bi ga umirio: Danas ti je, dragi moj, važno imati čitatelja, i to što više. Srtetan si, Tomo. Imaš jake izdavače, i naše i one tamo, preko vode… Zakaj se sekiraš? Ti si jedan od onih o kojim se govori i to je to. Pljucneš na nas, njima malo niz dlaku i… Ukapirao si sistem, i to je to.

 I…tako, odmah po tom razgovoru, sjeo je za radni stol.

Kao i do sada, sve uz kavicu, zabrzao je po listu notesa: Mjesto radnje – Brljevo, negdje moru za leđima; oko dvije tisuće duša; gostiona “Vuk sit, ovce na broju”; crkva – drevna, zvonik – glanc nov; osnovna škola; jedna prodavnica mješovite robe; likovi – seljaci (razni, ali polako sa imenima – svatko treba imati simbolično ime), na njive nose slaninu, kruh, rakiju, pivo, kisele krastavce, kruh i štrudlu, za odmora prostru po tlima kockaste crveno-bijele stolnjake; Mirjana, udovica gastarbajtera Ivana, baca oko na župnika, a taj se, potajno od pastve, liječio od alkoholizma no zgodan je i neodoljiv kad su žene u pitanju; Dominik, gastarbajter reklo bi se odoka ali i inače pred mirovinom, odležao par godina u Jugi jer je pjevao nacionalističke pjesme (treba odabrati jednu ubjedljivu za roman, svima znanu da se čitatelji ne naprežu); njegova kćerka Tereza, jedva krenula s ćaćom u vizitu kraju s kojim nema žive veze; pjesnik, prozaik  i publicist Domagoj, nacionalist prve klase – otprve mu Tereza zapala za oko, ali ona bacila oko na ljepšeg od pisca, dakle na župnika…

Najednom se trgne.

Kad već pišem a da ne bih poboravio, da zbrzam još jednu skicu? Nema se tu što čekati! Sigurno će mi, kroz mjesec-dva, jezerci zatražiti još jedan roman. Dakle, ne čekaj da ti sve to suprekreativno ispari iz glave: Brodolom (to je atraktivno, neće jezerci ništa prigovoriti); jedina živa glava: mladić. Mjesto gdje se nasukao: otok po imenu jedne svetice, čuvarice rađanja: plodili se, množili se! Pet otočkih parova, sve jedan drugom niti nalik – to su protagonisti! (Jošje sve za smisliti, ali nije me pamet ni dosad izdala!)

Utrpaj u priču restoran za turiste u kojem pljeskavice i hamburgeri čudom, od gumenih postaju svjetski znani, mjesni pržun kao čudotvorno mjesto u koje hrle furešti, hoće oni vidjeti – eh, to ću još smisliti što osim crkvice one svetice… A da jednog znanog novinara utrpam u roman? Neka visi kao orangutan na murvi? Ljudi vole znane im face, možda ga zamijenim nekim drugim, kao i drvo. Tu se mora ubaciti i jedan magarac, čisto zbog raznovrsnosti likova. Nije gotovo, ali…

Biće – i roman, misli on, i kritika potom. Jezerci su pametni. Znaju raditi knjige. Kod njih je sve kako treba.

Ama, ko mi sad telefonira? U ovom kreativnom momentu!