Nekad mi se čini kao da su godine mog odrastanja s današnjim vremenom povezane mostom sagrađenim od knjiga, jedinom i istinskom konstantom svakog dana mog postojanja, od najranijih sjećanja pa do ovog trenutka. Svojom ljubavlju prema čitanju tom su mostu žene iz moje sjeverne i južne obitelji postavile temelje na kojima sam kasnije samo nastavila graditi.

Za odličan uspjeh na kraju polugodišta ili školske godine, mama mi je poklanjala knjige. Ljepšu nagradu nisam mogla zamisliti, pogotovo kad bi na prvi list napisala: “Mojoj Editi, za odličan uspjeh u trećem razredu. Voli te tvoja mama.“ Drugo je bilo posuditi u knjižnici, a drugo kad je knjiga moja, pa sam je mogla uzeti kad poželim i uvijek ponovo čitati. I u krevetu, i za vrijeme jela, i na izletu. U velikoj oskudici kojom su te godine bile obilježene, mama je knjige kupovala i za sebe, i to od akvizitera koji su dolazili prodavati u Teslu, pa je poslije mjesecima otplaćivala. Prije čitanja svaka je zamotana u zaštitni papir, a poslije brižno spremljena u veliku kartonsku kutiju koja je na ormaru čekala dan kad ćemo dobiti stan i kupiti pravi regal pa sve knjige poredati iza stakla, i čitati kad god to poželimo. Upravo ta slika, regal s knjigama poredanim tako da su uvijek pri ruci, predstavljala je cilj i obećanje blagostanja koje nas čeka, nekad, u budućnosti.

Čitala sam, i prije spavanja zamišljala duboku šumu i vučji ponor, Pehtu i Kekeca, šegrta Hlapića, Koka u Parizu, Pipi dugu čarapu i švicarske planine u kojima živi Heidin djed. Zbog Heidi sam svaki dan pila mlijeko i tražila sendviče s rastopljenim sirom, kakve su jele Heidi i Klara.

„Šta još ne bu zmislila? Sendvič s rastopljenim sirom! Dobro da nije čitala da padaju s neba pečene kobase, da tražiš poso u mesnici! Sam se nešto zmišljava to dijete!“ žestila se baba Milka na moje prohtjeve, ali mama se na to smijala, vadeći iz taške zamotuljak s petnaest dekagrama sira trapista.

A meni se činilo da sam, dok čitam, negdje daleko s Robinsonom i Winnetouom , Dorothy i Alicom. Da s Nellom i Stasijom putujem Kroz pustinju i prašumu, ili u Rudnicima kralja Salamuna tražim blago. Da letim na Mjesec i spuštam se u središte Zemlje, ili rijekom Mississippi na jug, i mogu reći da se tog sretnog putovanja još nisam vratila. U gradovima u koje sam dolazila prvi put, uvijek sam najprije tražila pekarnice i knjižare. Cijelu svoju studentsku stipendiju trošila sam na knjige, kao i svaki dinar koji sam zaradila izrađujući nakit i pomažući u jednom butiku na Ilici. Kupovala sam različite prepjeve omiljenih pjesnika, romane, enciklopedije i monografije, zalazila u antikvarijate i knjižare i sakupila biblioteku koja je činila najteži teret u svim mojim selidbama, a nije ih bilo malo.

Čitala sam i čitala, u vlakovima, tramvajima, autobusima i metroima (i nisam jednom sišla na krivoj stanici, pa u čudu gledala gdje se nalazim), čitala sam u čekaonicama i na pauzama od posla, prije spavanja, za vrijeme jela i u šetnji. Čitala sam otkako za sebe znam, baš svaki dan svoga života, na dan vjenčanja kao i na dan mamine sahrane, čitala sam jer mi je trebala utjeha i zaklon, nada, zaborav i ljepota. Čitala sam jer su mi slova bila potrebna jednako kao što su mi potrebni kruh i disanje, čitajući nikad nisam bila sama ni osamljena.

Knjige su me odgojile i oblikovale moje mišljenje, liječile su me, podizale, i dale odgovore na pitanja koja sam na raznim stranama tražila, a najpotpunije pronalazila baš između njihovih korica. Otvarale su širom ne samo prozore, nego i sva moja vrata prema svijetu, i zahvaljujući njima, on nikad nije bio prijetnja nego šarena livada beskrajnih kombinacija i mogućnosti. Knjige volim i poklanjati i primati, volim njihovu toplinu u ruci, šuštanje stranica, miris, i sve što ima bilo kakve veze s njima volim i uzbuđuje me.

Nisam pasivna čitateljica, s lakoćom se poistovjećujem i ulazim u priče koje me obuzmu tako da mi se ponekad čine stvarnijima od mog stvarnog života. Dok čitam čini mi se kao da živim životima svih tih ljudi čije literarne sudbine pratim i doživljavam kao da se događaju u susjednoj ulici ili zgradi. S njima tugujem, muče me njihove dvojbe i nepravde, slavim njihova slavlja, ponekad se u njih zaljubljujem, a kad prije spavanja odložim knjigu razmišljam o tome što će se s njima dalje dogoditi.

Onim najdražima vraćam se svakih nekoliko godina i dok ponovo uranjam u poznate priče u njima pronalazim sebe izmijenjenu i drugačiju od one kakva sam bila prilikom zadnjeg čitanja. To je zato jer je čitanje putovanje koje nikad ne završava, a u knjige stane cijeli život. One će se svakom obratiti na drugačiji način, svakom će nešto drugo reći a to što kažu nikad neće biti dovoljno. Za mene je to najljepši dio priče o knjigama i čitanju.