„Čim je neka činjenica „ispričana“ bez želje da djeluje izravno na stvarnost glas gubi svoje porijeklo, nastupa smrt samoga pisca, a počinje pisanje“. A pisanje bi moglo i ovako otpočeti:

Ja ne znam… Ja ne znam kako da vam se obratim, koje riječi da upotrijebim…?! Ili, zašto da vam se, na kraju krajeva, javim?! Pa, tko ste vi meni, i tko sam ja vama?

Početak priče se lako pamti, ostalo pada u zaborav. Fabula, forma, stil, sadržaj, ma ajte molim vas. Za ruske formaliste, na primjer, fabula je samo „građa“ od koje se oblikuje priča, i oni joj nisu pridavali mnogo značaja. Povod za pisanje (jednako kao i povod za razgovor) je ponekad možda i važniji od onog što je zapisano. U jednoj Bajci o smrti se govori o tome kako se ljudi sahranjuju na zemlji, ali i o tome kako ponekad ljudi sahrane Boga na Nebu – od neba iznad sebe naprave grobnicu za Boga, jer ih zemlja previše zatvori u uske krugove postojanja, i suzi im vidike i uskrati nadu. Nebo i Zemlja, pa onda Raj i Pakao. Ima li išta realnije od Dana i Noći? Nema „ovoga“ i „onoga“ Svijeta sve je međusobno povezano, i ništa se ne dešava slučajno.

O svojoj knjizi „Kad mrtvi marširaju“ Emir Kusturica kaže:

„Knjiga je napisana jer sam se jako naljutio zbog jedne fraze izgovorene u filozofskom krugu u Sjedinjenim Državama po kojoj ljudi žive „vječnu sadašnjost“. Samim time fraza je postala neka vrsta religije i potencijalna opasnost „za svakog ko radi za ideju da se poslije smrti pojavljuje duša i da nastavlja u bilo kojoj formi život“. Evo iz ovog primjera se sasvim jasno razaznaje koliko je taj famozni „povod za priču“ u literaturi važan. Kusturica pominje „vječnu sadašnjost“ koja remeti prirodnu ravnotežu. Nobelovka majka Tereza to ovako objašnjava: „Juče je prošlo sutra nije došlo, postoji danas odnosno ovo vrijeme sada na koje smoramo fokusirati“. Dakle, i ovo je jedna varijacija „vječne sadašnjosti“. Treba li od „vječne sadašnjosti“ strahovati, procjenite sami.

Kusturica postavlja i pitanja kako je kapitalistička pohlepa stvorila tehnološkog monstruma koji prijeti čovječanstvu, te zašto se bez Dostojevskog i Gogolja ne može razumjeti rat zapada protiv Rusije, i da li je holivudski film već pojeo svoju publiku?

Pa evo onako uzgred par riječi o Gogolju i „tajnama nebeske muzike“ koja je bila izvorište njegova nadahnuća:

“Vejavica je zviždala ulicama, a on je išao široko otvorenih usta, i stalno klizio s trotoara; vjetar je, po petrogradskom običaju, šibao sa sve četiri strane, iz svih pobočnih ulica.” – zapisano je u Gogoljevoj priči „Šinjel“. Ta unakrsna vatra u kojoj se našao ukrajinski pridošlica u ruskoj metropoli upućuje na ambijent nepravde. Njemu u zimskoj noći razbojnici otimaju kaput…

Na prije par dana održanoj promociji “Sabranih djela” Kusturica takođe pominje drumske razbojnike bez kojih je teško zamisliti život, pa samim tim i umjetnost. “Nema velikih djela bez plemenite igre i drumskih razbojnika”, pojašnjava Kusturica.

Drumski razbojnici su uvijek tu oko nas, prate nas kao sjene, i vrebaju. Oni znaju da će kad-tad i njihovih pet minuta doći. Nakon “povratka zapisanih”, što je bio moto jednog ranijeg beogradskog sajma knjige, neminovno će po logici stvari uslijediti i “Povratak otpisanih”. U “tamnovilajetskom svijetu” više nije dovoljan samo revolver i lukavstvo, Lucifer, princ tame, i njegova bratija se moraju naoružati i sa strpljenjem.

.

BEOGRADSKI SAJAM KNJIGE (19. – 27. 10. 2024.)

.

Kao što rekoh, u toku je novo izdanje beogradskog sajma knjige. Čitam kako je na štandu „Borislav Pekić“ održana promocija „Sabranih djela“ Emira Kusturice“.

Knjige su napisane, njih pet, i to je baš lijepo. Skupilo se „društvance“ na kavici kod Borislava Pekića, odnosno sv. Bore, i razvezli priču. Ne bilo kakvu priču, nego iznimno zanimljivu, maštovitu i produhovljenu priču. Za tako što je potreban „povod“, a sabrana djela Emira Kusturice su itekako dobar povod. The Show must go on, tako da knjige odjednom i nisu više u prvom planu. Od samih knjiga je mnogo važniji povod da se priča o knjigama. Uostalom, sve je bolje od tišine. Ponekad ni muzika nije od velike pomoći. Davljenici sa broda Titanik nisu imali velike vajde od orkestra koji je još uvijek svirao dok je brod tonuo. Borislav Pekić je negdje zapisao sljedeće: „Umjetnost, a osobito muzika, samo je jedan stilizovan mit o smrti. Ono što je san za duh, to je umetnost za život: adaptacija na smrt. Ništa ne ubija tako nepopravivo kao dobra muzika, muzika je estetsko opravdanje smrti“…