„Koji je to, dakle, neuhvatljivi osjećaj koji lišava duh sna potrebnog za život? Svijet koji možemo objasniti, makar i lošim razlozima, blizak nam je. Međutim, naprotiv, u jednom svijetu nenadano lišenom iluzija i jasnoće čovjek se osjeća strancem. To je izgnanstvo bez povratka zato što je lišeno sjećanja na izgubljenu otadžbinu ili nade u obećanu zemlju. Ova razdvojenost između čovjeka i njegovog života, između glumca i njegovog dekora, to je upravo osjećaj apsurdnosti“, prozbori Alber Kami umjesto pozdrava na rastanku i krenu na svoje posljednje putovanje kroz snježnu oluju. Ta pustinja od leda, nalik Sibiru, sa snijegom dubljim od zimskog sna. Planeta leda u Carstvu noći. U tamnom eteru pojavljuju se lica, izobličena, nestvarna, koja je Kami nekada poznavao. Ta lica ni u stvarnosti ne postoje više, jer ih je vrijeme izmijenilo, ili ih je rastvorila zemlja. Njegov put ledenom pustinjom trajao je beskrajno dugo. Na leđima je, poput prekaljenog gerilca, nosio „Mašinku“. Kao da se vraća sa linije fronta, ili na takvu liniju tek ide. Dezorjentirano dalje tumara, iz usta mu šiklja hladno ledena para. U mislima se prisjeća pjesme „Mostarska“ (Dino Merlin) i stiha „Kako si Vaha, imaš li daha“?
Ne posustaje, njegova Odiseja se nastavlja.
Tumarajući dalje ledenom pustinjom nabasa na avetinjski pustu vojnu bazu. Stigao je do ulazne rampe, upalila se rotaciona lampa upozorenja. Na njoj je mogao vidjeti svoj dah, koji se pretvarao u ledeni kristalni prah. Još jedan „inženjer lake šetnje“, usudio bih se reći. Emir Kusturica upravo snima svoj novi film pod tim imenom. Prazne ulice, napuštene zgrade. Umjesto parkova bijele, ledene livade. Prazna vozila, pod nanosima snijega. Tišina grobna. Svi satovi su stali, na polarnoj obali drijemaju tuljani pravi. Kami nije znao koliko je vremena trajao njegov put. Bilo je to „dugo putovanje kroz noć“, sa neizvjesnim ishodom. Na kraju ipak dolazi pred kapije grada koji se nalazio u samim „čeljustima pakla“, kao u Markezovom čudesnom Svijetu literature. Bio je pod svjetlima, radile su sve trgovine, a ulice su bile pune ljudskih lica.
„Ja već znam da je misao u najmanju ruku ušla u ove pustinje. Ona je u njima našla svoj hljeb“, govori sam sebi. „U ovom opustošenom svijetu, u kome je nemogućnost saznanja dokazana, u kome ništavilo izgleda da je jedina stvarnost, očaj bez utočišta, jedini stav, on pokušava da pronađe Arijadnin konac koji vodi božanskim tajnama.“
Kami još nije dokučio smisao ove tajne misije, niti mu je bio poznat konačni cilj zadatka. Cijela jedna šuma simbola isprepletena nitima zamršene konspirativnosti. Sve je bilo prepušteno njegovoj urođenoj vojničkoj intuiciji. Predah traži u tami jednog bunkera. Pripaljuje cigaretu. Iznenada u jednom trenu nesta svjetlosti bljeska, iza njega željezna lupiše vrata poput treska. Klopka, stepski vuk je konačno dolijao, odnekud se iz daleke daljine začu Hermann Hesse.
„Miki Maus, spiel ist aus“, govori Alber Kami sebi. Posmatrajući vanjski svijet kroz uske prozorčiće i pukotine na zidu bunkera, tiho prošapta: „Danju je lako, plašim se sutona i njegovih dubokih sjena. Nema jada, ko kad akšam pada“. Potom, uz pomoć „Svevišnjeg“, ipak bježi iz ovog snježnog Alkatraza. „Inženjer lake šetnje“ nastavlja svoje mjesečarenje. San je dan naših noći, neko mudar negdje zapisa. U tmini nabaulja na dvije djevojke, koje su na klizaljkama krstarile nigdinom, povremeno zastajući da naprave bravurozne i vrtoglave piruete. Mamine „ice princeze“, bile su divne. Piruete su pravile sa velikom lakoćom, poput Katarine Witt. Jedna od djevojaka u pauzi zadihano veli kako bezuspješno traže „Višegradske staze i bogaze“, potajno se nadajući da će ih negdje usput „opaliti“ ponoćno sunce (midnight Sun). Pod rukom joj knjiga „Staze, lica, i predjeli, Ive Andrića. Iznenada odustaju od dalje potrage, govoreći, „Umorne smo i pospane, vraćamo se nazad, jer je već blizu „midnight“.“
Pozivaju ga da pođe s njima da se ogrije, u njihovoj sobi je toplo. Piju čaj uz crveno svjetlo i otpuhuju dimove cigarete. Jedna od djevojaka propara tišinu riječima: „Muze su tamo gdje smo mi, čemu ta besciljna putovanja“. Razgovarali su o svemu. O bivšim životima, bivšim domovinama, potonulim zvonima, o bezbrižnim danima djetinjstva. Alber Kami pojašnjava: „Pogledajmo još stabla, a ja poznajem njihovu hrapavost; vodu, a ja osjećam njenu tečnost. I dalje: one mirise trave i zvijezda, noć, izvjesne večeri kad se srce odmara, – kako bih, dakle, osporavao ovaj svijet, čiju moć i snage osjećam? Pa ipak, sve znanje ove zemlje neće mi ništa dati što bi me moglo uvjeriti da je ovaj svijet moj. Vi mi ga opisujete i vi me učite da ga razvrstavam. Vi nabrajate njegove zakone, i ja se, gladan saznanja, slažem da su oni istiniti. Vi rastavljate njegov mehanizam, i moja nada se uvećava. Napokon, vi me učite da se ovaj čarobni i šaroliki svijet svodi na atom, a da se sam atom svodi na elektron. Sve je to dobro, i ja čekam da vi nastavite. Međutim, vi mi govorite o jednom nevidljivom planetarnom sistemu, gdje elektoni kruže oko jednog jezgra. Vi mi objašnjavate ovaj svijet slikom. Tad ja priznajem da ste vi, time stigli do poezije…“
Nakon košmarnih snoviđenja, prijala mu je toplina tog novog ambijenta. A onda buđenje u jesenje svitanje, koje dolazi kao spasenje.
Na prozorima bubnji jesenja kiša…
.
MARKO RAGUŽ Sarajevo, 29. 10. 2024.
radio gornji grad 
