Napustio nas je još jedan moj prijatelj, vrhunski srpski pisac, Radoslav Vava Petković. U tim godinama sam valjda kad se smrt događa, normalna biološka činjenica, ali ne padaju mi ti odlasci lako.
Vavu sam upoznao 1984.godine. Uređivao je časopis Književna kritika, javio mi se da je pročitao moju knjigu Mlada proza, bio je oduševljen i ponudio mi je da priredim poseban broj njegova časopisa posvećen novoj hrvatskoj prozi.
Bila je to ponuda koja se ne odbija. Temu sam imao u malom prstu, sjeo sam i za dva mjeseca načinio izbor i opremio ga predgovorom i bilješkama.
Naravno, broj smo promovirali u Beogradu i u Zagrebu. Vava mi je tada poklonio svoju prvu knjigu Put u Dvigrad, zanimljiv roman situiran u Istru. Rekao mi je da ima stan u Rovinju, obožava Istru i Hrvatsku.
Sljedeće godine objavio je još jedan roman, Senke na zidu, u kojem tematizira život filmskog snimatelja podrijetlom iz Istre, u razdoblju dok je film još u povojima. Izvrstan postmodernistički roman; objavio sam o njemu lijep tekst u uglednom magazinu Danas.
Jako ga je to dirnulo, a kako nije u to doba imao stalan posao ni obitelj (mislim da je u Beogradu živio s majkom), počeo me posjećivati u Zagrebu. Došao bi na nekoliko dana, satima smo pričali, svašta je znao, ali malo nije imao mjere ni u pričanju ni u piću. Ujutro sam mamuran i neispavan žurio u Leks na posao.
Kako sam ja bio prepun obaveza, upoznao sam ga sa svojim prijateljima, delegirajući im svoga beogradskog drugara. Jako mu se svidio Nikica Petrak, još jedan sveznalica i pričalica s dobrim cugom. Među njima dvojicom problem je samo bio doći do riječi.
Upoznao sam ga i s Nikicom Petkovićem, svojim mladim suradnikom iz Leksa. Jako su se dopali jedan drugome, a Nikica je tada stanovao u unajmljenom stanu na Zrinjevcu. To je još bolja adresa od moje na početku Maksimirske, ne treba navečer previše hodati na povratku iz okolnih birceva. Tako je Nikica preuzeo mojega frenda i dio obveza druženja.
Kasnije, od 1988., kad su mi se rodila djeca, Vava više nije odsjedao kod mene. A i prorijedili su se njegovi posjeti jer se stalno zaposlio kao sekretar Andrićeve zadužbine (dobio je i Andrićevu nagradu za knjigu priča). Ja sam, pak, još od početka osamdesetih bio član Saveta Andrićeve zadužbine, pa smo se često nalazili u zgradi u ulici Milutina Bojića, blizu Ateljea 212.
Početkom rata javljao mi se telefonom dok je god bilo moguće; grozio se nacionalizma, Miloševića, ispričavao zbog Dubrovnika i Vukovara… Govorio je kako je navukao rolete i nikome ne otvara vrata da mu ne bi uručili poziv za vojsku.
Potom smo neko vrijeme manje kontaktirali; nije bilo telefonskih veza, a nije se još pojavio ni Internet. Nekako mi je, kroz suze, javio da je prodao stan u Rovinju. Za smiješan iznos, ali trebalo je preživjeti razdoblje krize zbog sankcija, a u rovinjski stan su mu uselili ilegalci.
Došle su do mene vijesti kako je 1993. objavio sjajan roman Sudbina i komentari, za koji je dobio Nin-ovu nagradu. Štoviše, u nizu anketa ta je knjiga proglašavana najboljim srpskim romanom devedesetih.
Nas dvojica smo se ponovo vidjela početkom dvijetisućitih, on je nakon pada Miloševića postao generalni direktor srpskog Zavoda za udžbenike; došao je u Zagreb u posjet Školskoj knjizi, sa službenim autom i vozačem. Bio mi je pomalo neobičan, držao se direktorski. Nekako mi ipak nije on bio funkcionar-menadžer, nije to njegov prirodni stil!
Nakon nekog vremena morao je otići s te funkcije, vratiti se pisanju, onome u što se najbolje razumije – pisanju knjiga i novinskih kolumni.
Ponovo nas je spojila Vojka Đikić u redakciji Sarajevskih sveski oko 2010.g. Vava je bio puno manje boemski raspoložen, stalno uz svoju Vladislavu, s kojom je bio u čvrstoj vezi. Pametna žena i uredan život zamijenili su nekadašnja druženja do u sitne sate uz čašicu.
Otišao je još jedan moj prijatelj, velik pisac. Ovaj moj profil sve se više puni nekrolozima.
Donosim uz nekrolog i enciklopedijski tekst o Vavi iz Hrvatske enciklopedije. Još negdje devedesetih, kad sam sastavljao abecedarij književnosti (i kad su drugi članovi uredničkog kolegija teško prihvaćali srpske pisce), ja sam inzistirao kako moramo imati u enciklopediji Radoslava Petkovića, ne kao srpskog već kao velikog svjetskog pisca!
.
Petković, Radoslav, srpski književnik (Beograd, 21. VII. 1953 – Novi Sad, 28. X. 2024). Diplomirao je 1982. jugoslavenske i opću književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu te je među ostalim bio glavni urednik časopisa Književna kritika (1983–87), tajnik Zadužbine Ive Andrića (1988–94) i generalni direktor Zavoda za udžbenike (2001–04). Za iznimno cijenjene romane Put u Dvigrad (1979), o imaginarnoj povijesti istarskoga gradića, Zapisi iz godine jagoda (1983), o godini dana u životu slikara, Senke na zidu (1985), o putovanju hrvatskoga filmskoga snimatelja Europom u prvim trima desetljećima XX. st., i Savršeno sećanje na smrt (2008), o posljednjim godinama Bizanta sredinom XV. st., primio je sve važnije srpske književne nagrade, a ugled klasičnoga djela suvremene književnosti postigao je roman Sudbina i komentari (1993., prošireno izdanje 2022), o srpskoj zajednici u Trstu za napoleonskih ratova. Sva se ta djela odlikuju postmodernističkim, metafikcijskim pripovjednim postupcima, mističko-filozofskim duhom, stilskom dotjeranošću i strukturnom kompleksnošću te općom temom odnosa pojedinca i povijesti (koja, mijenjajući imena, neprestance traje, ostavljajući za sobom tek »savršeno sjećanje na smrt«), i to napose na zemljopisnom razmeđu Sredozemlja, Srednje Europe i Balkana. Na ironiji i fantastici temelje se i nagrađivane knjige pripovijedaka Izveštaj o kugi (1989) i Čovek koji je živeo u snovima (1998), poetički i tematski bliske romanima. Poslije se više posvetio eruditskim, filozofski nastrojenim esejima i osvrtima (Ogled o mački, 1995; O Mikelanđelu govoreći, 2006; Vizantijski internet, 2007; Kolumbovo jaje, 2017), a kolumne je redovito objavljivao u novinama Blic, NIN i Vreme te mnoge probrao u knjigama (Upotreba vilenjaka, 2008; Događaj godine, 2010). Djela su mu prevedena na više jezika, npr. na engleski, francuski, njemački i talijanski.
Citiranje:
Petković, Radoslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 28.10.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/petkovic-radoslav>.
radio gornji grad 
