Slađana Bukovac: Oproštaj od Elma Cveka

Elmo Cvek

Uz pogled s Elmove terase pijem njegovu rakiju. Elmova rakija nije kao druge, kao što uostalom ni njegov pogled s terase nije uobičajen u gradu za koji se često govori da je okrenuo leđa moru. Rakija je cizelirana, najbolje joj pristaje taj pridjev koji se uglavnom koristi za profinjenu prozu koju nitko ne čita, što kod rakije ne može biti slučaj.
Elmo bio je veliki estet, bio je Oscar Wilde pulske intelektualne scene. Elmo je volio tiskati knjige, skupe, dobro prelomljene knjige na kvalitetnom papiru bile su njegova najveća strast. Elmove knjige stanuju kat ispod terase na kojoj trenutačno stojim, imaju isti ovaj pogled na marinu i nizove okomitih jarbola. Elmo se je na ovu ogradu naslanjao lagano zavrnutih rukava na svojim kvalitetnim i pomno odabranim košuljama.
Posljednji sam ga put srela početkom ljeta u Lidlu. Valjda smo se paralelno kretali ja s jedne, a on s druge strane tračnica s voćem i povrćem, dok se nismo gotovo sudarili na čeonoj strani gdje se štandovi spajaju, kod pomidora. Nakon što me je vidio, Elmo mi je ostavio nekoliko trenutaka šanse da ja ne vidim njega. Već je dulje vrijeme bolovao, dovoljno dugo da zna da teško bolesni ljudi kod drugih ljudi mogu izazvati neku vrstu nelagode. Naravno, nije mi bilo nelagodno, bilo mi je jako drago što ga vidim. Nije me to spriječilo da mu kažem da izgleda grozno, Elmo je bio veliki frajer, rekla bih frajer starog kova ali bi to bilo besmisleno jer u novom kovu niti je popularno biti frajer a još je manje popularno da se bilo što kuje, na što mi je odgovorio da imam sreće jer da je donedavno izgledao još znatno gore.
Elmo je spadao u izrazito lijepe ljude, ljepota je osobina ili neka vrsta talenta: imao je lijepu dikciju i vrlo melodičan glas, nekakvu duboku usađenu eleganciju, i šarm pametnih i duhovitih ljudi.
Kada se je duboko sagnuo s donje police dohvatiti pivo, i dalje se drugom rukom držao za samoposlužna kolica. Objasnio je da su mu Lidlova kolica dragocjen rekvizit za tjelovježbu – kako je preslab da samostalno hoda, služe mu kao ortopedsko pomagalo, poput ortopedskih kolica koja pred sobom guraju stari ljudi koji se otežano kreću samo što su Lidlova znatno elegantnija, a osim toga održava formu ciljano putujući između namirnica.
Pitao je kako sam, a kako sam nekako znala da ga po svemu sudeći vidim posljednji put nije bila prilika za društvene finese. Rekla sam da sam u potpunom neredu, i jedva dolazim do zraka. Elmo je postavio još nekoliko logičnih potpitanja na tu temu, a onda je odnekud uskrsnuo onaj njegov osmijeh, kombinacija šarma, ironije i suptilne superiornosti, i rekao je, gotovo veselo: “Ali moramo živjeti. Jednostavno nemamo izbora”. Onda smo se pozdravili, u Lidlu, na putu prema suhomesnatim delikatesama i polici na kojoj stoje akcije tjedna ili akcije dana, i dok sam se pitala trebamo li se pozdraviti značajnije nego inače, mora da je prepoznao tu neukusnu namjeru, naglo se okrenuo i nastavio dalje gurati kolica.
Buljila sam u vrećice mozzarelle u frižideru. Paradoksalno, bilo je nekog olakšanja u tome što je rekao da moramo živjeti, u načinu na koji je to rekao.
Elma više nema. Grad je opet okrenuo leđa moru. Na onih nekoliko zajedničkih fotografija izgledam znatno vedrije nego inače, imao je neku vitalnost izrazito mediteransku, u njemu je bilo samo svjetlo, nigdje mraka.
Umro je na isti dan kada i Radoslav Petković, veliki ljubitelj Istre i autor “Savršenog sećanja na smrt” i “Sudbine i komentara”.
Otišli su nekamo gdje je cizelirana rakija, knjige su odlično otisnute, a književnost mora da je vrhunska.