Draga Ida,

tek nedavno sam doznao da smo istim autobusom putovali na koncert Rolling Stonesa. Ne zamjeri, sjećanja nisu uvijek pouzdana, zakazuju upravo u čemu ne trebaju zakazati. Naš prijatelj Nikica me je morao podsjetiti. Nastup je prošao, ha, ništa naročito, ali i danas se po novinama, portalima i nostalgičnim stranica knjiga spominje kao da je to bila nekakva golema senzacija. Bit će prije da se radi o nekadašnjoj gladi za velikim događajima, a ne o samom nastupu. Da, svijet se otada u koječemu promijenio. Da me upitaš u kojem smjeru, kazao bih i u pozitivnom i ništa manje negativnom.

Sjećaš li se omladinske radijske emisije Bura, emitirane subotom nešto prije podneva? Na stubištu što vodi do tonskog studija kazala si da trebaš pomoć oko diplomskog o G. Traklu. Tada su ovdje bila dostupna dva prijevoda, jedan V. Kušana, a drugi B. Živojinovića. “Grodek” je bio dojmljiv u svojem prigušenom očaju, u svojim slikama svijeta prirode što vegetira i ne čuje “vapaje divlje … smrskanih usta” (Kušan). Dojmljive su znale biti već i dvije riječi: “Hristolika sen” (Živojinović). Trakl mi je bio iscrpljujuće štivo, ali ipak uspio sam na tatinoj prenosivoj Olivetti mašini naškrabati dva ili tri lista papira i onda ih tebi predati. Nikada poslije nismo više razgovarali o Traklu. Prepoznavali smo očaj drigih, ali nama nije pripadao.

Vidiš i sama da onako traljavo i šlampavo otaljavam, odgađam i zaobilazim kazati što bih ti htio kazati. Vjerojatno bi se danas uživo to još lakše vidjelo. Danas! Je li bilo drukčije u vrijeme dok se Bura emitirala? Nešto mi govori da ti je promakla jedna zgoda, ma ni zgoda, koja je potrajala koliko je potrebno za izgovoriti pet riječi. Na trgu iza radijske zgrade bio je organiziran koncert nekoliko gradskih grupa. Pravi događaj nisu priredili izvođači. Sjedili smo na rubu trotoara, razgovarali i jedva se obazirali na ono što se događalo na pozornici preko puta. Buke je naravno bilo, ali nije smetala. Nosila si tada hlače zelene boje i visine nekoliko centimetara iznad gležnja te s kratkim, ali širokim V otvorom pri dnu. Napravljene od nekog neobičnog materijala, u svakom slučaju pretoplog za to doba godine. A na stopalima bez čarapa imala kožne sandale niskih peta. I sjećam se kose: plava, bujna, do visine pola leđa, uređena samo običnim češljem. Pričali smo i pričali, a onda nam je s lijeve strane prišao kolega iz redakcije, Boris, blago se sagnuo, kazao pet riječi i odmah nakon toga pokupio niti ne čekajući odgovor: “Lijepo vas je vidjeti zajedno”. Usput, nisam ti kazao da nakon tog koncerta tamo već nadomak Krimeje, a išli smo pješice, nisam se osjetio ni srdit ni razočaran. A zagrljaj je trajao koliko i tiho, obzirno i nimalo osorno “Molim te, nemoj”.

Da me se ne bi krivo razumjelo, sada ću, na kraju ovoga pisma, kazati što bih ti danas imao za kazati. Barem u jednoj prilici ponio sam se pa … bedasto. Jednog ljetnog dana došla si u selo moga nona i none na jugu Istre. Vrućina je bila podnošljiva, ali iz iskustva znam da je vožnja lokalnim autobusom morala biti na rubu podnošljivosti. Nismo se ni prošetali do obližnje plaže i brčkali se u moru, samo smo sjedili po tlu asfaltirane seoske kosine i razgovarali. Razgovor je s moje strane protjecao u stilu neizgovorenog “Došla je Ida, baš fino!”. Nisam prijatelj popularne psihologije, baš naprotiv, ali kada se ovih dana prisjetim toga susreta, tada možda umišljam da je to bio nekakav test emocionalne inteligencije. Radije bih da to nije bio jer propuštene prilike opterećuju. One su nepovratne. No ništa mi ni danas ne može ukrasti trenutke blizu tebe.

Čudiš se zašto je ovo pismo javno, a ne privatno te zašto je ono uopće napisano? U vrijeme dok smo bili suradnici Bure pojavila se pjesma u trajanju od samo dvije i pol minute, pravi dragulj: “ … a ako imaš svoju [priliku, šansu]/ nemoj ju protratiti”. Njezin naslov ima nečega traklovskog u sebi – “The Diseas”. Radi toga da se podijeli što se može podijeliti.

i to je to, ivan