U konkurenciji ovogodišnje Nagrade Predrag Matvejević bilo je nekoliko tekstova koji su uspostavljali prisan kontekst i s Matvejevićevom literatnom poetikom i sa suvremenim stilskim trenutkom. Tu posebno mislimo na knjigu Dragoslava Dedovića Fjodorov jazz, za koju je autor već dobio Nagradu Branko Miljković, zatim na Ponoćne glagole Marka Pogačara i na Srce zemlje Glorie Lujanović, koja je također već dobitnica pjesničke Nagrade Fra Martin Nedić. Ove tri knjige užih finalista obilježava briga za jezike pripadanja i nepripadanja, jezike preživljavanja rata i egzila, jezike evokacije pjesničkog svijeta koji je simbolički mnogo jači od bilo kojeg stvarnog geopolitičkog konteksta. Čestitamo finalistima na knjigama koje će sigurno pustiti još dublje korijenje u tradicijama hrvatskog, srpskog i bosanskohercegovačkog jezika.

          Zašto smo se odlučili za Kabilovog Beskućnika kao dobitnika Nagrade Predrag Matvejević za 2024. godinu?  

Već od modernizma, dakle sada već čitavo jedno stoljeće, roman nastoji pokazati da mi ne vladamo prostorima, iako ih okupiramo i volimo, ali prisiljeni smo ih i napuštati, premještati se, što svaki put ima ogromne posljedice po naš osjećaj tko smo, a ne samo gdje smo. Prostori kao da ne žele naš migracijski opotrunizam: uvrijede se kad nas nema, preplavi ih vlaga, napadnu ih štetočine, počnu truliti i raspadati se, dozivati nas natrag, kao da je obaveza čovjeka koji je naseljavao i volio neku kuću zauvijek i brinuti za nju. Namik Kabil u romanu Beskućnik zapravo se predstavlja kao pasionirani „kućnik“, pišući o tome koliko je teško napustiti kuću djetinjstva, roditeljsku kuću, mjesto kojim teče rijeka na kojoj se i dalje peca, mjesto gdje svi znaju tvoju obitelj i gdje ti poznaješ svaki kamen i zakutak. Koliko god da se neizbježnog premještanja dogodi kroz život, ostanak bez voljene kuće može voditi samo dubljoj životnoj dezorijentaciji i degradaciji, nikako ne lakoći zamjene jednog mjesta za drugo. Kabil citira dokumentarni film „U potrazi za Palestinom“ Edwarda Saida, u kojem izbjeglice govore o svojoj „rastrganosti i rascijepljenosti“, sve otkako su bili prisiljeni ostaviti svoje kuće. Vade iz ormara ključeve za brave kojima vjerojatno nikada neće vratiti, jer mnoge od njihovih kuća više ne postoje, srušene su, sravljene sa zemljom. Kuća, dakle, u ovom romanu nije samo „stambeni prostor“, još manje utjelovljene materijalnog vlasništva, već kulturalni prostor intimnosti i sjećanja u kojem smo najslobodniji, najotvoreniji, najopušteniji. Kuća je jastvo, baš kao i blisko zajedništvo s najbližima. Namik Kabil nije sentimentalan pisac. Mnogo je više skeptik koji se nastoji odmaknuti od zamke kućnog praga, ali ponovno i ponovno se pokazuje da kuća jest neka vrsta transgeneracijski dubokog korijena, duboke priče, od koje se nemoguće udaljiti. Kao i sam Predrag Matvejević, koji je prostor doživljavao kao „mnogo više od geografije“, kao dramaturgiju naših snova i čežnji, Namik Kabil nastoji pokazati da prostore ne treba rušiti, čak i ako smo ih prisiljeni ostaviti za sobom. A kad ih stvarno nestane, kad ih poharaju horde vremena, preostaje nam barem književnost. Riječima Namika Kabila: „Jezik je naša muzika, naša domovina neshvatljiva“. Čestitamo mu osvojenoj nagradi.

.

Službeno obrazloženjew žirija