U ono šturo, očajno doba sredine devedesetih u emigraciji, u nedostatku svega a naročito knjiga, “Sudbina i komentari” bili su vjerojatno prvo djelo nastalo u tom vremenu nad kojim je čovjek mogao osjetiti zadovoljstvo i nešto preživjelog ponosa što pripada literaturi ovoga jezika.

Roman koji nije izgubio ništa od svoje inventivnosti, pameti, igre s drugom književnošću, propusnosti žanrovske i vladanja tehnikama pripovijedanja. Ako bih morao birati najbolji roman nastao poslije raspada gotovo bez sumnje bio bi to ovaj začudni metafikcijski i metapovijesni postmoderni roman pisan, unatoč zakonitosti žanra, i s udjelom osjećaja, uvjerenja i ideje o svojoj pripadnosti. Svojom elegancijom, širinom zahvata i trudom da se napiše tako vrhunski skrojeno djelo, roman je poručivao nešto beskrajno važno: da barabe nisu uspjele deklasirati vrijednosti do kraja, civilizacijske, kulturne, nacionalne, kao ni umanjiti kanonska dostignuća nacionalne književnosti, a samim time ni pripadnost ove knjige i njenog autora. On je bio svjetski pisac, ali nije zaboravljao odakle je i kojoj tradiciji pripada. On ju je dijelom dekonstruirao, no nikad je nije prezreo okolnostima unatoč. To ga je i činilo važnim.