Množina otipkanih, ispisanih i objavljenih stranica u posljednjim desetljećima, u većini razumnih ljudi izaziva nelagodu. Odakle to navire, tko će to sve pročitati, čemu to služi, po čijem planu se cijela operacija “izlijevanja lavine testova” uopće događa u svijetu? Pomisle li ti ljudi ikada isplati li se pisati,u kom aspektu i u kom smislu? Posljednji Mohikanci tradicionalnog čitanja ( Lampa, olovka, notes, tišina, knjiga) obično imaju stup od 5-10 ukoričenih primjeraka na dohvat ruke, te povremeno bacaju očajne poglede, vidjevši kako se on smanjuje sporim tempom. Nerijetko vraćamo u knjižnicu do pola pročitane knjige: Nema se vremena ili naša je voljnost klonula.Sporiji smo, zahtjevniji smo, nervozniji smo, daju nam instant-štivo umjesto zdrave literarne krme i to nas iskreno žalosti.

Krenemo li “na posao”, u započeti roman, priču, studiju ili čak “običnu” pjesmu, iz nekog kutka spopadnu nas te sumnje: Kome, čemu, zbog čega, pod kojim imperativnom? U DNEVNIKU ČITANJA, veoma provizornim ali neophodnom, imam u dvije godine zabilježeno 50-tak imena kojima sam se opetovano bavila, i osim što me ohrabruju za život, bacaju me u očaj nedostignutoga. Primjerice, neki od njih: Frost, Brodski, Yeats, Rougemont, Graves, Pessoa, Krleža, Atwood, Yourcenar, Emerson, Bosco, Kipling…Tu ima i petnaestak prijevoda /prepjeva, u kojima popravljam ono što mi se kod već postojećih verzija ne sviđa, u hrvatskim i srpskim izvodima podjednako. Vidim da ih ljudi uporno rabe i prenose po mrežama, dovoljno im je i ništa im ne fali. K vragu, mom apotekarskom umu i mjerilu fali, takva sam od malena.

Ne sviđa mi se, uglavnom, ono što mi ljudi šalju na procjenu. Točnije: biva “nečega” u detaljima, pojedinačnim strofama, poantama, zamislima, ali onako, izdahnutih, gotovih, potrebnih i sasvim novih stvari , rijetko i s mukom upecam. Kad na nekoga “pravoga” naiđem, pratim i ne ispuštam iz vida, postaje mi neophodan. Mislim da to autori znaju, ali njihovo je pravo da pokušavaju. Taj trud ponekad kreditiramo ljubaznošću i pristajanjem. Uvijek u zraku ostaje neizgovoreno pitanje, pa ga valja ovdje uputiti javno: ZAŠTO VI PIŠETE?

Adresat će možda , ako je iskren, reći: zbog slave, poznatosti, afirmacije, odjeka, zadovoljstva. Zbog dokazivanja, zbog neke male koristi, zbog oglašavanja da sam prisutan / prisutna u svijetu i da ne prolazim njime poput sjene. Zbog lijepog sjećanja , zbog unutrašnje potrebe. Zbog “potkožnih senzacija” koje žele izaći van, a meni je tada lakše (dakle: zbog katarze). Zbog ambicije i taštine, smatrajući da imam “svijetu nešto reći”? Zbog toga, što sređujući tekst, uspostavljam i red u svojoj glavi? Ima i onih, koji misle da to čine za opću dobrobit čovječanstva, no preteško bi bilo baviti se trenutačno i tom iluzijom.

Kad mislim o svojim motivima, nakon 50 godina prakse, vrte mi se riječi: banka, ispovjedaonica, koliba u šumi, merak. U banku koja se ne može opljačkati, polažem svoje uspomene i časove kad sam bila moćna, izvlačeći iz svemira neki bljesak u svome umu, dajući mu habitus pjesme. U ispovjedaonicu, gdje nema pregrade ni lošega daha crkvenjaka, idem reći ono što ljudi ne bi “oprali vodom oprosta”, već zaprljali dodatnim insinuacijama, primislima i zloćom. U šumskoj kolibi, čadoru, pribježištu, odmaram se i punim energijama, dolazim u dodire sa svijetom bez rubova. Ostavljam odškrinuta vrata za sličnu dušu, koja mi se vjerila da će jednom navratiti. A takvi se zavjeti ne kidaju samo vlastitom (mrzo)voljom. Ne kidaju se uopće, svemir pamti i bilježi.

Što se meraka tiče (pogledati u riječnik točna značenja!) , pa to je ono, što želim sebi prisvojiti, pa po volji i s drugima podijeliti, kad već imam takav dar i poslanje. Ne bih se objašnjavala s onima koji to ne razumiju. Jednom zapisah na kajkavskom:” Ja vlečem crtu, crta mene vleče”. Prekine li se ta veza, sva će mi krv isteći u nepovrat i ništavilo. Šteta bi bila, uistinu. Zbog toga pišem dalje, pa koliko potraje.

.

6. studenoga 2023. Flora Green

Fotografija: Athiva