I.

U Ohm Sweet Ohm (Kraftwerk, Radio-Activity, 1975) naizgled ništa se posebno važnoga ni privlačnoga ne događa. Tromi, razvučeni i otegnuti ritam koji traje i traje sve do ruba dosade među publikom te bezdušni, “robotski” glas koji kao da ne umije ništa drugoga sročiti doli ohm sweet ohm. Ritam nalik indijskoj mantri: om … om … om. Doima se poput kakve pjesme iz davnih vremena, ali dobro poznate i domotužne home sweet home, domaće pa onda i drage te srcu prirasle. A izvođači kao da se nalaze na nekoj hotelskoj terasi, mediteranskoj ili još bolje alpskoj. Skoro pa hipnotizirani ritmom. Čak i kada u nekom trenutku živnu, ubrzaju ritam, ponešto se raspištolje, to ne mijenja ništa bitnoga na stvari.

Kao da kod tog jednoličnog i bezličnog glasa što govori Ω sweet Ω nema ništa s otporom. Pomalo sladunjava melodija se vrlo sporo i vrlo teško probija iz dubina nekih davnih i napola zaboravljenih vremena. Čini se da su izvođači ipak svjesni kako nešto moraju poduzeti. U protivnom publici će pjesma postati zamorna, teška i naporna. Zaspat će. Trude se izvođači i trude, ali i dalje su poprilično trapavi. Umjesto da nekako iznađu nekakvu živahnu ali nenametljivu pozadinu, animir glazbu, no komični pokušaji ritam sekcije svraća sada pozornost na izvođače same. A ne na ono dirljivo home sweet home domotužje koje publika nimalo ne doživljava kao imaginarno i nestvarno.

II.

Tomaž Hostnik (Metlika, 8. 11. 1961. – Ljubljana, 21. 12. 1982.) jedan je od onih koji su u toj Kraftwerkovoj Ohm Sweet Ohm prepoznali na vrijeme korjenitu promjenu u senzibilitetu i doživljaju svijeta oko sebe. Prije četrdeset godina njegovi su se prijatelji oprostili od njega tom pjesmom što pršti humorom. Isprva odbojnoj, ili samo ravnodušnoj, zatim zajedljivo smiješnoj. Reproduciranoj s običnog prenosivog kazetofona. Da je Tomaž uspio ostati s nama ovih bi dana proslavio svoj šezdeset i prvi rođendan.