(Mali prizor)

„Pljačka banke je amaterska operacija. Pravi profesionalci pokreću banku.”

Bertolt Brecht

„Iza svakog velikog bogatstva stoji veliki zločin.”

Honoré de Balzac

Bez mrve zadrške i daljnjeg pretjeranog odugovlačenja, stari i kulturno odgojeni gospodin uzoritih manira staroga baroknoga habsburškog Zemuna – herr Isaac Weiß (ili: Weiss?), ugasio je svoj stari Columbia Grafonola gramofon iz 1924., koji bijaše bučan, neugodan za ljudsko uho i koji je isprekidano treštao (emitirao je toga časa velikog Beethovena, tj. njegovu slavnu „Devetu simfoniju”), a zatim je odmah herr Weiss, takoreći smjesta, legao u svoj topli vuneni krevet (golemi francuski krevet s brončanim ukrasima u pomodnome stilu mješavine europskog klasicizma i rokokoa Luja XVI.), s jasnom, odlučnom i unaprijed strogo isplaniranom namjerom: da odmah zaspi i da u čvrstom i doslovce „komiranom” snu, neprekidno, bez buđenja dakako, spava sveukupno: punih jedanaest i pol časova – dakle, sve do sjutra ujutro u 7:05 h, kada je, naravno, gospon Weiss prema svojemu ranijem planu namjeravao: probuditi se, nekoliko puta glasno zijevnuti, zatim se protegnuti, svakako se odjenuti, umiti se, obrijati, počešljati i objedovati (osobito jaku kajganu od šest jaja s bijelim lukom, slavonskim čvarcima i masnim pečenim krilcima od banatske purice, pa sve to dakako zaliti – odnosno na kraju slasnog frühstückaⁱ popiti i jednu veliku čašu iz još neotvorene boce jakog tirolskog crnog vina) – a onda – kad bi napunio sva crijeva u svome povelikom pivskom trbuhu, namjerio je dalje herr Weiss: mirno telefonirati svome vorgesetztuⁱⁱ cijenjenom gospon šefu i preko žice odlučno mu kazati: kako je trenutno vrlo bolestan i apsolutno nesposoban doći na svoj posao i daljnji rad – te onda odmah zalupiti slušalicu, otrčati natrag u svoju spavaću sobu i tamo, potom, brzo spakirati sve svoje osobne stvari u svoje unaprijed pripremljene, ogromne, duboke i dobro osigurane crne kofere (s posebnim čeličnim sigurnosnim ojačanjima i dodatno ugrađenim tajnim duplim dnom) – a zatim, brže-bolje i uteći, jasno – od vlastitih ljutih i bijesnih vjerovnika (koje je herr Weiss „olakšao” za lijepu svotu novaca) – te otići, dakle, negdje abcugⁱⁱⁱ, na topli jug (u krajnje nepoznatom smjeru i još uvijek u točno neutvrđenom i neodabranom smjeru), nadasve – do vrha napunjenih vlastitih džepova, sa torbom prepunom obveznica i hrpom blanko ispisanih čekova iz sviju mogućnih domaćih i europskih banaka, i dakako: isa punim trbuhom i sa vlastitim debelim kožnim gaćama (koje, pritom, imadoše i ušivenu tajnu duplu postavu napunjenu sa nekoliko desetaka lijepih, žutih, zveckavih zlatnika: veliki četverostruki „Franz Josip I”, komadi iz 1852., težina po komadu: 13,96 g, čistoća zlata: 98,6%, ukupno karata: 23, 66, promjer: 39,5 mm, debljina: 0,75 mm), naravno – maskiran od glave do pete i sa umjetno nalijepljenom bradurinom i srebrenim monoklom na lijevom oku – te sa starim rimskim borsalino šeširom na vlastitoj glavi koji bi trebao biti, jasno, navučen i preko ušiju – tako da se herr Weissu, tijekom njegovoga kobnog bijega, na licu više ne bi mogla razaznati niti njegova vlastita njuška…