Simpatija kao emotivno nagnuće jedne osobe k drugoj, sklonost, privlačnost, dobrohotnost, podudaranje u sličnosti i sva ostala značenja, bitno određuje čovjekov društveni život. Mi iskazujemo simpatiju i mi smo njenim predmetom, ovisno o situaciji ili kontekstu u kome se srećemo. Nekad planemo odmah, drugi put nakon duge “hibernacije” oživljavamo simpatiju, emaniramo energiju u krug pozitive, grlimo se, prelazimo “na ti”, uklanjamo barijere, povezujemo se, povjeravamo, želimo učiniti nešto lijepo i pozitivno za subjekt naše simpatije.

Po svojoj strijelačkoj naravi, ja sam rođeni empat i emitator simpatije: Lako praštam, volim ljude oduševljavati, imam instinkt okupljanja ljudi oko zajedničkog cilja, držim do omiljenosti, kucam na mnoga vrata i to me ispunjava smislom. Neke “srednje godine”, tamo do 50-tih, bile su raj za simpatije, sa svim finesama i nijansama, do ruba zaljubljivanja, do gotovo tjeskobnih privrženosti, što je nužno povlačilo i žalovanaja za gubitcima i strahove od napuštenosti. Svaki novčić ima dva lica, a ponekad, kad su ljudi u pitanju, ne razlikuješ odmah zlatnik od aluminijske patvorine.

Simpatija, empatija, od vječnosti tapija, ipak se istroše, kao što iskustvo svjedoči. Negdje u javnosti, s adrese na koju smo ulagali dobrotu, diskreciju, zanimanje i podršku, stižu hladni pogledi, gesta “ne primjećujem te”, ujedljiv ton, duge pauze u govoru, površni odgovori, nezanimanje za tvoju osobu, čangrizavost, odbojnost. Znaci ljubomore, ignoriranja, usiljenosti, afektirane ravnodušnosti. Praznina je zamijenila naboj simpatije, ispaljena patrona pala je na zemlju, jedna srdita noga zabila ju je u ilovaču. Finis. Zajedničkim znancima referirat će se o tvojoj oholosti, umišljajima, lažnoj veličini, o aroganciji i stvarima za koje uopće ne znaš kako su se zakvačile za tvoju osobu i osobnost.

No, budući da to uglavnom dolazi nakon nekakvoga tvoga uspjeha, javnoga iskoraka u određenu smjeru, nakom iskaza vlastite volje i odbijenice nečemu što je ispod tvojih standarda, nije teško zaključiti kako se tijesto zagorjelo a nebo smračilo i zašto više nemate mjesta pod istim literarnim ili idejnim krovom, pod krilom nekog imaginarnog “čadora koji nas štiti od dragih drugih”. Nismo li se sretali na katedrama, kabinetima, skupovima, tribinama, dajući jedni drugima po jedan “geviht” na reputaciju, čineći sitne i krupne usluge? Nije valjda, da je to zbog otvorenog suda i mišljenja, 3 televizijske minute, intervjua i prijevoda u 300 primjeraka, negdje gdje su dotični željeli biti?Ako jest, i bolje da se u širokom luku mimoiđemo, nismo od iste vrste. Ne znam točno jesu li to oni isti ljudi, koji su nam laskali, komplimentirali i vjerili se, no na neki način osjećam olakšanje, što se magla razišla, simpatija nestala, a moja snaga da opstanem na crti osobnih uvjerenja i u svom umjetničkom radu, dobila novi sloj nehrđajućeg čelika.

Dobro je tako kako je, naše je vrijeme isteklo, pođimo u miru! Neka vam ne bude neugodno, moje cipelice lutalice biraju drugi pravac i na kraju staze neko nasmiješeno lice puno simpatije, obasjava mi dan!

.