Često prolazim kroz Petrinju. Obično su odredišta dalja, Hr. Kostajnica i Dvor, tamo uz predivnu, modro-zelenu rijeku Unu. Samo njezino ime koje su joj nadjenuli govori da je jedna, jedinstvena i prelijepa, neovisno o godišnjem dobu.

Sanju sam “upoznao” kroz komentar o jednoj knjizi. Učinio mi se argumentiran, znalački napisan, a naslućivala se i njezina strast prema književnosti.

Subota je dan kad seljaci iz okolice Petrinje, a i cijele Banije iznesu na tržnicu vlastite proizvode. I volim tamo potrošiti, platiti ljudima koji žive od svog rada njihove izvorne proizvode, povrće i voće za koje znam da su “kemijski netretirani”. Potvrdila mi je to i Sanja – razlog, nemaju oni eura da troše na pesticide. Rizik postoji da urod bude loš, da ga i nema, ali to je sastavni dio života na Baniji. Ionako, već više od trideset godina zemlja “slobodno diše”, tek ovce, koze i krave održavaju bioravnotežu.

Prvo smo prošetali tržnicom koja je smještena u velikom šatoru. Bilo je svega, kupio sam krumpir, ciklu, mrkvu, bijeli i ljubičasti luk, brkati češnjak, paradajz, bundevu za ispeći u peći, papriku baburu, jabuke, suhe šljive, sir, vrhnje i jaja. I sve je to 30 do 50% jeftinije nego na zagrebačkoj trešnjevačkoj tržnici. A okusi i mirisi podsjetli su na plodove iz davno zaboravljenog bakinog vrta kod koje sam provodio ljetne školske praznike.

Prošetali smo centrom grada, četiri godine poslije katastrofalnog potresa grad izgleda jadno, otužno, u sivilu maglovitog jutra pomalo i jezovito.

Obnova je samo u hvalisanju vlasti, priznajem da ju, osim nekoliko visokih kranova koji godinama nepomično umrtvljeni stoje i nadgledaju neobnovljena krovišta zgrada i kuća nisam vidio. Tvrdim da ja tu obnovu i njene rezultate nisam uočio.

Kavu smo popili “Kod Đurđe”, malo preuređen kontejner smješten između parkirališta i otvorenog dijela tržnice na kojem se prodaje roba, nova i nošena odjeća, limeno i porculansko posuđe, dječje igračke i raznorazne obiteljske uspomene.

U kafiću dim se može nožem rezati, žamor ljudi, uglavnom starijih, ispijenih lica ispresjecanih borama, skromno i jednostavno odjevenih. Sivilo boja njihovih lica ne razlikuje od magle koja se nalegla na grad.

U kafiću je najglasniji prekupac automobila. Vidio sam ga na parkiralištu, išao je od vlasnika do vlasnika, fotografirao automobile i pitao: “Pošto?”

Sada glasno nekome objašnjava da ne može 2000 eura, previše je to i da je on izbjeglica iz Bosne.

Sanja ne radi više u Glini, otvorila je vlastiti obrt i zadovoljna je, ne mora svakodnevno putovati, a i više joj ostane vremena za brigu o kćeri i sinu.

Razvela se od muža, tu i tamo čuje da sjedi po birtijama, uglavnom supijan, u pauzama između konjaka i gemišta svrati u obližnju kladionicu da provjeri je li nešto dobio – ustvari tek da izbroji koliko mu je ostalo u džepu za novo klađenje, za novi gubitak.

Za djecu ne mari, ne pita, važno mu je da braniteljska mirovina svakog mjeseca sjedne na račun.

Bilo joj je drago što smo se upoznali uživo, lijepa je žena, ima u njoj vedrine i želje da uživa u životu i da ga sama kreira.

Poklonio sam joj knjigu i dogovorili smo se da ćemo zajedno nešto od kulturno-književnog života Zagreba pokušati prenijeti i organizirati i u Petrinji.

Ona će pronaći primjeren prostor za, ne više, od petnaestak osoba – za početak dovoljno. Iskustvo me uči da je to sasvim dovoljno ljudi da se razgovara, čuje drugo mišljenje, želja, motiv i da tko želi može aktivno sudjelovati.

Da, zanimljiva je njena opaska da kod obnove kuća, nitko nije planirao, predvidio mogućnost stavljanja solarnih ploča na krovove što bi smanjilo troškove domaćinstava za energiju i onećišćenje od dima u sezoni grijanja.

Tek toliko o nastojanjima države i “zelenim agendama”.

Nije Petrinja na kraj svijeta, manje od šezdeset kilometara od Zagreba. Subotom je bogata tržnica, dobro opskrbljena, domaće povrće i voće.

I zgodna prilika za jednodnevni izlet i uvjeriti se kakav je život tu negdje pored nas. Nećete požaliti. Uvjerit ćete se u istinu o kojoj pišem.