„Nemoj nikada misliti na rat,

ma koliko potreban bio,

ma koliko opravdan bio,

on je zločin.

I zato nikada ne pitaj,

kome zvona zvone?

Tebi zvone, nama zvone“.

.

ERNEST HEMINGWAY

.

UZBURKANIM MOREM LITERATURE

.

Iznenada nešto snažno i potmulo lupi u čamac, a udarac golemog repnog peraja podiže veliki mlaz vode koji zasu čamac. Riba je izronila na površinu. “Blistala je na suncu, glava i leđa bijahu joj tamnogrimizni a pruge na bokovima su se sve više širile i otkrivale na suncu svijetloljubičastu boju. Kljun joj je bio dug kao palica za bejzbol i šiljat kao rapir”. Samo se tren pokazala starom ribaru i onda ponovo zaroni. Potom iznenada, kao da se igra, izroni sa druge strane čamca snažnim skokom iznad vode praveći elegantan šraub i ponovo nestade u dubinama. Bila je to riba iz porodice sabljarki, pola metra duža od starčevog čamca. Nakon skoka, riba je napravila vrtlog i veliki talas koji je sa boka udario u čamac i skoro ga prevrnuo. Počelo je. Ovo je objava rata, pomisli starac zajapuren u licu. More koje je riba svojim skokovima ustalasala se primirilo i utišalo.. Sada je ponovo ostao sam u čamcu, usred oceana…

„U jedan mah ustade i pomokri se preko ivice čamca i pogleda prema zvijezdama i prokontrolisa svoj kurs. Sada su napredovali sporije i svjetlost iznad Havane bješe slabija i on je znao da sada struja skreće prema istoku. Ako više ne budem vidio tračke svjetlosti nad Havanom, znači da onda idemo dalje prema istoku“, razmišljao je. „Jedan avion mu preleti visoko iznad glave na putu za Majami i on je ugledao kako njegova sjenka unese paniku među jatom letećih riba“.

Eh, da mu je sada otići u toplu kalifornijsku mjesečinu, gdje cvatu naranče i gdje luksuzni Kadilaci jure alejama palmi i kaktusa. Pojavili su se i prvi skupocjeni i lijepo lakirani Ford Mustanzi koji su simbolizirali taj spoj Divljeg zapada sa novim stilom života . To je bio Ameriken Drim koji smo svi sanjali i Amerika koju smo voljeli.

Mislio je o velikim ligama, za njega su to bile Gran Ligas, i on je znao da su Jenkiji iz Njujorka igrali sada protiv Tigrova iz Detrojta. Samo se pouzdaj u Jenkije, mladiću moj, govorio bi. Sjeti se velikog Dimadža. Veliki Dimadžo je opet onaj stari. Poveo bih rado u lov i velikog Dimadža. Kažu ja da je njegov otac bio ribar. Možda je bio siromašan kao i mi i možda bi nas razumio. Starac je živio u maloj ribarskoj kolibi koja je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kraljevskih palmi zvanih “Guano”. Na mrkom zidu od presovanog i isprepletenog lišća žilavog Guana visila je slika svetog Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre. Ova znamenja su važna, jer donose sreću. Bez njih bi jaka bura odnijela krov, a možda i cijelu kuću oduvala. Ovi opisi ribarskih kućica nisu plod piščeve mašte jer je kao stravstveni ribar i sam bio dio tog miljea. Hemingvej je posjedovao kolibu u jednom malom ribarskom selu na periferiji Havane. Kolibu, koja je bila slična ovoj koju opisuje u knjizi. U glavnom gradu Kube, Hemingvej je posjedovao vilu. U toj kući je ugostio puno velikih zvijezda Holivuda. Jedan od njegovih prominentnih gostiju bio je slavni glumac Gregori Pek, koji je i sam u filmu “Mobi Dik” vodio bitku sa velikom morskom nemani.

“Moby Dick” sam zamišljao kao prokletu, ogromnu, divlju bavarsku mega kobasicu koja je otporna na topovsku đulad i harpune“, govorio je autor ovog romana, Herman Melville. Da nebi bilo zabune, ovo nije izjavio Herman Apač nego Herman Melville. ( Herman Apač je dijete njemačkih iseljenika, koje su Apači oteli i koji je među indijancima odrastao. Snimljen je i film:Herman, der Apache-ein Deutscher unter Indianern) Po ovoj Melvillovoj izjavi bi legendarni Uli Henes, koji ima tvornicu kobasica, bio nekrunisani kralj oceana, karibski pirat. Onda bi lako mogli zamisliti njegov FC Bajern kao krdo slonova, koje jurca po terenu sa velikim kobasicama umjesto surli. Na svu sreću, to nije tako.

U čitavom tom okruženju, daleko na oceanu, u toku lova, starac razmišlja o sportskim takmičenjima, dakle o ljudskim aktivnostima, koje potpuno pripadaju tvorevinama kulture. Civilizacija je mašina za ubijanje i eksploataciju Prirode, na osnovu koje čovjek i dan danas živi, kao što je živio i u pradavna vremena, samo što su tada njegova oruđa bila znatno slabija. Takvim životom, životom naših davnih predaka, koji su lovili isključivo u mjeri koja im je potrebna da prežive, i koji su živjeli unutar sistema ishrane koji je uspostavljen unutar Prirode, takvim dakle, životom, živi i junak ovog romana. U borbi sa velikom ribom, on jede svježu ribu, a sve u cilju preživljavanja i održavanja svog organizma u snazi, kako bi se mogao oduprijeti snazi velike ribe koju je ulovio. Sada smo, od podneva vezani riba i ja. I nikog nema da nam pomogne.Od trenutka kada je ulovio ribu, dakle od trenutka kada je počela njegova borba s ribom, i njegova želja da je savlada, vrijeme kao da se ne mjeri položajem Sunca na nebu, nego snagom i izdržljivošću starca i njegove ribe. Sunce se rađalo treći put otkako se otisnuo na more, i riba je tada počela da kruži. Ukupno vrijeme romana je podređeno njegovoj borbi sa ribom, odnosno njegovom izdržljivošću, koja je dovedena u pitanje, a koja ga održava u životu. Sve dok je u stanju da nadjača ribu, on opstaje u životu, jer dokle ga služi snaga, dotle i traje njegov život. “Moraš nekako izmudrovati da malo odremaš u slučaju da zapliva mirno i ravnomerno. Ako ne odspavaš može ti se pomutiti u glavi.” Čovjekova potreba da spava i sanja, i da na taj način obnavlja snagu, krajnje je kosmičke prirode. Čovjek svakodnevno ima potrebu da obnavlja svoju snagu, i svakodnevno je podvrgnut ovoj svojevrsnoj amneziji, koja otpočinje njegovim tonjenjem u san, kada otpočinje slobodna igra fantazije. Sanjao je o Africi, kada je bio još mlad, i o dugim zlatno-žutim obalama, kao i o bijelim obalama koje bjehu tako svijetle da ih je bilo bolno gledati, i o visokim grebenima i o tamnim velikim brdima. Sada je već svake noći živio na toj obali, i u svojim snovima je slušao hučanje mora i gledao kako čamci urođenika plove po njemu. Mislio je o moru kao o la mar – kako ga ljudi zovu na španskom, kad ga vole. Kao o nečemu što može da uskrati ili pruži veliku milost, i kad je bilo divlje i olujno ono, ipak, nije bilo krivo. Mjesec utiče na njega kao na ženu. Kada neko u ljubavnoj ekstazi padne na koljena pred ljepotom tijela žene, on nije kleknuo pred njezinim tijelom nego pred božanskom ljepotom u njenom tijelu. Tamo daleko na pučini mora, iza linije gdje se spajaju nebo i more, ribaru je potreban povoljan raspored zvijezda i puno, puno sreće. Za Galileja je nebo – knjiga u kojoj je zapisana sva filozofija svijeta, razigrana rapsodija i fantazija, poezije i znanja. Za starca je nebo mrijestilište Bogova. Za veliki podvig, on zna, potrebna mu je i milost mora, ali i naklonost Bogova. Ovaj roman, za koji je sam Hemnigvej rekao da bi ga trebalo staviti kao uvod za sve njegove knjige, i nije ništa drugo nego potraga za božanskom ljepotom i bijeg od sumorne stvarnosti.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 14. 11. 2024.