Bes je magijski zaštitnik od loših utjecaja, od uroka i zlih životinja: njegove figuracije s dva lica mogu simbolizirati magijsku zaštitu koju on provodi posvuda (tko je sa sobom imao amulet s dva lica mogao se smatrati sigurnim od zlih entiteta koji dolaze od bilo kuda i iz bilo koje dimenzije prostora). Ova se hipoteza čini potvrđenom s proučavanjem slika s dva lica u različitim područjima civilizacije, čak i onima koji su strani Egiptu: izgleda, zapravo, da bifrontnost je bila čest prerogativ zaštitničkih i nečovjekolikih entiteta kod naroda različitih područja te različitih tipova i stupnjeva civilizacije. W. Deonna u eseju Bifrontes usporedio je bifrontne slike Janusa, Hermesa, Hekate itd. s pojedinim kipovima iz Konga, Surinama i Gabona što predstavljaju s jedne strane žensko tijelo, druge muško i postavljena “na ulazu sela kako bi nadgledalo, ne samo iz jednog smjera nego naprijed i nazad, na ulazu kao i na izlazu”. Iz takve usporedbe Deonna zaključuje da se najdublje podrijetlo bifrontnih slika sastoji u želji za simbolizacijom prisutnosti u prostoru prikazanih božanskih figura: ideja je to iz koje bi jednostavno bilo prijeći na onu simultanosti vremena (Janus stoji na početku svih stvari, kao i Oprez u srednjovjekovnoj ikonografiji, ima tri glave kako bi mogao istodobno čitati iz triju knjiga sadašnjosti, prošlosti i budućnosti).

U svojem eseju Deonna naglašava i druge moguće interpretacije figura s dva lica koje njegovu teoriju čine cjelovitom: jedinstvo dviju glava okrenutih u suprotnim smjerovima, kako je ustvrdio A. Reinach, dvojnost može simbolizirati i dvojnost funkcija: “želja za uvećati isto toliko magijsku moć što se širi iz prikazanoga bića, što više glava ima i prije svega očiju, što se više optužuje i egzaltira svoju nadčovječnost … ”

Pa ipak, u slici Besa mogu se prepoznati pojedini elementi povezani s izvornom prirodom ovoga božanstva koja je tijekom Novoga Carstva i u potonjim razdobljima nisu više bili potpuno poznati. Kao što smo već pokazali u ranijoj studiji (Bes initiateur), Bes je vjerojatno izmijenjena figura primordijalnog čuvara inicijacije. Suglasivši se s rezultatima naših proučavanja, de Rachelwitz je smatrao da može identificirati značenje bifrontnog Besa u inicijatskim prerogativima božanstva. Poput Janusa, Bes bi bio slika inicijatskog “prijelaza” na način da simbolizira svoju prirodu čuvara u graničnom području između živih i kraljevstva mrtvih. Promjena što ju je doživjela slika drevnog inicijatora bila bi u tome da stekne magijske prerogative pa stoga i inicijatsku bifrontalnost izmijenila bi se u povanjštenju posvudašnjosti magijske zaštite što su Bes provodi.

Ovo je početna hipoteza kojoj se pridružuje i druga, drukčije prirode, pobuđena etnografskim usporedbama što ih je Deonna predložio. Kipovi “primitivnih” civilizacija što ih je Deonna proučavao su i biseksualni, hermafroditski. Ne nedostaju figuracije Besa koje prikazuju hermafroditsko božanstvo. Postoji stoga odnos između bifrontnog i seksualiziranog Besa kako to sugerira etnološki materijal.

U religijskoj ikonografiji drevnoga Egipta hermafrodizam se manifestira često u slici muških osoba s naglašenom ginekomastijom koja simbolizira plodnost. Bes je ponekad prikažan sa ženskim grudima. Muzej Pelizaeus u Huldesheimu posjeduje kipić koj prikazuje Besa dok doji jednog malog Besa dječjeg tijela koji se nalazi u krilu kao dijete. Bes je na glasu kao zaštitnik djetinjstva pa se kod kipića iz Hildesheimu može zapaziti oprimjerenje takve zaštite, reflektirano na samoga Besa. Zaštita djece pripisana Besu bila bi izvedena prema našim hipotezama iz prvotnog odnosa između inicijatora i dječijih adolescenata. […]

Već su mnogi proučavatelji ispitali izvorni odnos između hermafrodizma i inicijacije. Baumann je uzeo u raznatranje različite forme hermafroditske travestije što su prakticirane prigodom rites de passage pa stoga i u inicijacijama kao tehnike identifikacije s androgenim božanstvom određujućim za magijsko i vitalno “uvećavanje snaga”. Winthius je opisao različite metode kojima “primitivno” stanovništvo (a posebno kod Gunantunana u Novoj Britaniji) nastoje steknuti biseksualnost za vrijeme inicijacije. Vrijednost hermafroditstva kao temeljnog elementa inicijacije bio je osvijetljen i na području najstarijih inicijacija; a to znači predpovijesnih. Breuil i Giedion naglasili su s time u vezi simbole biseksualnosti u predpovijesti. Giedion je posebno istaknuo važnost predpovijesnih biseksualnih prikaza priznavši im magijsku vrijednost simbola autogeneze.

Inicijacija je ritual kojim adolescenti postaju službenim dijelom svoje zajednice, stječu vitalne snage što dolaze od izvanljudskih entiteta koji uzimaju u zaštitu određenu zajednicu. Inicijacija za adolescente jest iskustvo izvanljudskog: oni ulaze u kraljevstvo mrtvih te se potom vraćaju u kraljevstvo živih, puni stečenih snaga. Njihovo iskustvo eksplicitno je seksualno obojeno: seksualna energija jest zapravo svojstvena životu, a stečena snaga adolescenata u prvom je redu ona koja dopušta bračnu vezu i prokreaciju.

Ne začuđuje dakle pronaći u području inicijacije slike primordijalnih hermafrodita jer hermafroditizam je upravo simbol koji jamči prokreaciju predstavljajući simultano dva determinirajuća načela: muški i ženski spol.

Do usporedivih zaključaka došao je i Freudenberg koji je potvrdio kako “muško–žensko travestiranje predstavlja metaforu spolnog sjedinjenja: žena postaje muškarcem, muškarac ženom”. Mišljenje Freudenberga citirao je Propp koji je međutim osporio: prema Proppu, valja na izvoru inicijatskog hermafroditizma utvrditi preciznu povijesnu situaciju preživljavanja materijalnih elemenata (tipičnih za izvorne sastavnice inicijatskog instituta) u društvu već patrijarhalnog tipa. Takvo bi manifestiranje imalo dva modusa: ili u ženskom travestiranju muškarca koja vlada inicijacijom ili u afirmaciji koju, ako nju provodi muškarac, “na nekom mjestu, u nekoj misterioznoj udaljenosti, postoji žena i majka članova društva”. Ova “misteriozna žena” često je starica i takva karakteristika može biti smještena u specifičnom svjetlu činjenicu da Bes hermafrodit iz gliptoteke Ny Carlsberg pokazuje tipična obilježja starosti.

Zapravo, dvije hipoteze (hermafroditizam što simbolizira spolnu vezu i plodnost s njome povezanu te hermafroditizam kao prežitak matrijarhalnih formi u patrijarhalnom ambijenu) ne čine se da se međusobno isključuju, štoviše mogu korisno se integrirati. Slike žena “matrijarhalne” provenijencije mogu učiniti posebno važnim simbole povezane sa spolnom vezom i nastankom novoga života. Što se pak tiče karakteristike starosti, tipične za preživjele slika žena kao matrijarhalnih refleksa, nju vjerojatno valja shvatiti kao znak smrti, kao jedan od brojnih pokazatelja koji dopuštaju prepoznavanje u tradicionalnim slikama inicijatora figure mrtvaca. Čak i “čarobnica” iz bajki (u kojima se pojavljuje slika inicijatora) jest slika starice i njezina starost dopušta prepoznavanje u njoj lik preminule, jednako tako i njezinu sljepoću te “košćatu nogu”. Starost je zapravo stanje onoga kojemu su već strane seksualne radnje, tipične za žive. Uz to, starost je neizbježan prerogativ predaka (s kojima je inicijator povezan, tamo gdje distanca između sadašnjeg vremena i vremena podrijetla započinje biti zamjećivana u temporalnim terminima. […]

(Tekst objavljen u časopisu Aegyptus, 1963.)

Preveo Ivan Molek