Rado čitam novije dramske tekstove autora iz Regiona, ali sve rjeđe do kraja. Koliko bih izdržao gledajući dramske postavke? (Prije nekoliko godina, jedan moj sarajevski prijatelj sarkastično je konstatovao da će ubuduće odlaziti na teatarske predstave samo kad iznova bude patio od nesanice. Pretjeruješ? Nimalo, odgovorio mi je sasvim ozbiljno. Nije usamljen, a koga zanima ta tema neka pročita recenzije preostalih kompetentnih kritičara iz Regiona).

Nedavno sam, sasvim slučajno, u mreži naišao na posljednji broj časopisa Istok¹, koji izdaje knjaževačka Narodna biblioteka Njegoš. Istina, nimalo slučajno sam počeo čitati dramu Uljezi Žarka Milenića (vidi link: 53-76 str.) i nimalo slučajno je pročitao do kraja.

Potom sam pročitao zapis Predraga Nešovića o Mileniću, njegovom proznom, poetskom i dramskom djelu, te obimnom prevodilačkom opusu sa više jezika (engleskog ruskog, bugarskog, makedonskog, slovenačkog i ukrajinskog). Meni je poznat prvenstveno kao nekadašnji urednik edicija Književnog kluba Brčko distrikt BiH, jedini u ex Jugoslaviji koji je, prime osam godina, na moj upit da li mu mogu sa svog friulskog balkona poslati kratki roman Gost Ivana Nikolajeviča, odmah odgovorio pozitivno. Potom je i objavio tu prozu kojoj sam se nakon 25 godina “vratio” u Region. Urednika kojem je primarno važan tekst, a ne okren’se levo-desno, desno-lijevo, da se fino vidi kojem kružoku ili mafijici autor pripada, takvog i u Italiji često treba tražiti fenjerom u podne.

Bolje će biti da dam riječ Nešoviću, bivšem dramaturgu niškog Narodnog pozorišta, o Milenićevim Uljezima: “U centru pažnje ove vredne, žanrovski slojevite, tragikomične drame je priča o složenom psihološkom odnosu između dve sestre, starije Ane i mlađe i lepše Dijane. Nakon smrti roditelja, njih su dve ostale same, a Ana je formalno nasledila sav imetak i porodičnu kuću, ali i obavezu da se brine i stara o Dijani. Međutim, pod maskom brige za njeno dobro, Ana od Diane odstranjuje sve udvarače i moguće prosioce, a jednog o njih, Slavka, joj naposletku i preotima… Ubrzo se pokazuje da tako zasnovan brak nema velikih šansi za uspeh, a situacija poprima novi obrt kad se pojavljuje Slavkov brat Darko… Neko će se pitati otkud to da se baš Milenić zanima za SVAKODNEVICU? Zar ne bi bilo pametnije da baš on, piše izmišljene priče nego da se bakće time kako neki penzioner, danas, u julu 2024-te, po vrelom danu hrani golubove u parku? Ali, važno je i jedno i drugo. Sve što nema svoj odraz u stvarnosti ne deluje uverljivo. Da bi ljudi poverovali u vašu priču ne smete biti uopšteni. A svakodnevica je životna sredina za istinu, bar što se dramske priče tiče”.

Zapisao sam u svoj notes za sve-redom-dnevno: Uljezi: Dramsko osvježenje! Zanimljivo, duboko o svakodnevnici… Ostvareno na jasnoj distanci od pseudovangardnih novotarija. Vraćen značaj funkcionalnom dijalogu. Komično je uvijek na rubu tragičnog, ali ga nikad ne prelazi, vraća se u svoj prirodni, humorni vid kao odraz autorovog creda u nadmoć humornog nad tragičnim…  Drama je posvuda (samo je, pogodnu za scensko izvođenje, ne vide slijepci i egoisti, to jest slijepci na svoj način). Sve vanjsko, sve izvan kamerne atmosfere koju samo reditelji skloni više scenskim akrobacijama i falš muzičkim i video dodacima, u svom idiotskom teatronazoru nisu u stanju niti da naslute, a tek postave (!), jeste postkatastrofalni svijet koji implicitno živi i djeluje u svijesti likova Uljeza. Neki drugi, dakle nadaren reditelj, kreativno bi osmislio 24 prizora ove drame. Dao bi nesumnjivo funkciju i pauzama u dijalozima, takođe u smjenama prizora!  Naravno, i šansu glumcima a ne samo podcrtavanju vlastite uloge. Sve u svemu, da postoji više znalaca a manje napuhanih pajaca koji odlučuju u teatrima, ovo djelo bi dosad bilo klasika kamernih scena u Regiona.

Dalje… Nešovićev zapis: Odličan, nimalo raspričan, primjer dobre sinteze o autoru, njegovom ukupnom djelu  i implicitno postavljeno pitanje zašto ova drama nije izvedena niti u jednom teatru? A bila je,  nakon objavljivanja u časopisu Plima (1995) iz Zagreba, u “namjerama” kazališta iz Rijeke i Osijeka! Ipak, autor se nije predao: istoj drami dao je radiofonsku, potom romanesknu verziju, a prošle godine,  kompetentni žiri portala Drame.hr (Mirta Puhlovski, Dario Lonjak, Velimir Grgić) natječaja za adaptaciju dramskog teksta u scenarij dugometražnog igranog filma, između dvadesetak pristiglih djela odabrao i nagradio Uljeze. Dakle, samo to dramsko djelo je izabrano kao pogodno za “prijelaz” iz drame u film.

Dalje… Milenić živi i piše vjerujući da su veze i preporuke sraman fenomen? Nešović smatra da je autor Uljeza svojim obimnim dramskim i radiodramskim opusom stekao mjesto u novijoj istoriji bosanskohercegovačke i hrvatske drame? Koliko znam – Milenić, bez obzira na taj isti, dakle obiman dramski opus, nije dobio svoje mjesto u Koromanovoj  Antologiji hrvatske drame u BiH. Zašto? (Koliko mi je poznato, Veselko Koroman dotad nije bio ekspert za drame, ali, i kao takav, pročitao je Milenićeve drame? Takođe Velimir Visković, kada je prije tridesetak godina analizirao dvogodišnju ediciju dramskih tekstova u Plimi Uljeze očito nije pročitao jer je zamjerio tim dramama što ne govore o svakodnevici!

Dalje… Kako i zašto u Bosni i Hercegovini nema sluha za Milenića, dramskog pisca? Ne može da dođe na red jer odskače od sivila? Jer piše drame a ne adaptira izvikane romane, od kojih se fino naplati od teatra?

Možda su daske kazališta i pozorišta u BiH i Hrvatskoj isuviše trule? I ne samo tamo, da ne poštedimo ni ostale iz Regiona! Zato te jadne daske samo podnose lakoću drama zbog kojih svi nesrećnici koji su “nešto” čitali i gledali, “nešto” bez sumnje welt, svjetlosnu godinu daleko od dnevne a – kako vidim – pretežno poželjne površnosti na daskama koje život znače.