.

„Čega se bojiš?“

Držao sam te za ruku

dok smo u mrak zalazili kao u vodu,

cvrčci su si trgali češljeve nogu,

stabla su na nos izdisala utrobu zemlje,

prostor do kojega dolaze samo mrtvi ili rudari.

Nisi znala.

Trebao sam znati da oni koji se boje smrti

nikad ne znaju čega se boje.

„Moje ili tvoje?“

Ponovio sam triput,

prije pijetlova,

a ti kao da si mislila

na sve kurve i vina koji će me zaskočiti

odeš li prije mene,

pa si me ugurala ispred sebe

kao invalida ispred šaltera za slanje brzojava sućuti

i rekla da se bojiš mrtvaca.

Odveć mlako da bih ti povjerovao,

pa sam zastao, zaustavio te, okrenuo se prema tebi

koja si me kao lopužu potjerala iz pogleda

kao da iza leđa imam nož

a ne zrak što ga razgrću ptice.

„Imam kaput za svlačenje ljubavi,“

mahnito sam rekao umjesto da odem

s tog spoznajnog mjesta samoće

grčevito željan onog što mi nisi mogla dati.