Ne znam hoću li imati strpljenja i vremena, da apsolviram temu vrabaca koji kljucaju po literarnom stolu, povremeno ostavljajući tragove svojega sluzavoga prisustva na površini gdje je stajao kruh. Dakle, kritičari, pratitelji, opservatori, ali i oni koji s nama zajedno taj kruh lome i dijele. Obratimo pozornost ovima potonjima. Igrom slučaja, nismo na istoj paradigmi, u istom poetičkom modu. “Oni” pišu slobodnim stihom, mi smo “klasičari”. Oni su avangardni, slijede pravce i trendove, umrežavaju se, imaju stavove , osvajaju pozicije. Negdje poluglasno, kuloarski ili na mrežama, izjavljuju da im se naš rad “ne sviđa”, te da je to “zastarjelo”, da “tko još danas piše sonete” i čemu to zamorno “rimarenje”.

U redu, Prevert bi rekao: “Svakome njegov cirkus”, i u toj optici dopuštamo da smo jedni drugima uzajamno dosadni, ne baš simpatični, no poštujemo osobne domete, ne negirajući uloženi trud i količinu sati uloženu u uspjeh. Ponovit ćemo sociološku tezu da je za savladavanje zanata i dosizanje relevantne razine potrebno DESET TISUĆA SATI, a od te točke može početi razgovor. Naime, veoma priprosto, nesofisticirano, ja ću reći: Osim što mi je dobar dio moderne “produkcije” dosadan, nemam u te ljude niti zanatskoga povjerenja. Ja mislim da bi svaki ” potencijalni Picasso” trebao proći i onu čuvenu “plavu fazu”, pa nacrtati odličan portret, kompoziciju , životnu scenu, nakon čega se može kazati da je apsolviran (oslobođen) u zanatskom smislu i može krenuti u vode nadrealizma, nacrtati “oko na koljenu” i ući u najzanimljiviju slikarsku avanturu stoljeća.

Molim, dakle, da se razumijemo: Sonete piše onaj tko ih ZNADE pisati i tko na sebe navlači taj korzet da bi unutar njega postigao nešto biserno, novo, uzbudljivo, i na neki način vječno. Naime, kako ono počinje Keatsov ENDYMION? “A thing of Beauty is a Joy forever”. Ljepota je vječita radost: što je savršeno ostaje bezvremeno. Gomile avangardističkih tričarija bit će zaboravljene, a ostat će samo ono što svjedoči bilo koji iskreni, autentični osjećaj. Osjećaj će preživjeti , vrući otisak u matrici dana, perioda, stoljeća. Ostat će nešto što se može odrecitirati, upamtiti, uglazbiti, napisati nekome na dlan, istetovirati na kožu. Da, zanimljivo, u svome realnom vremenu, to će najčešće proći ispod radara kritike, neće ući u antologije, neće donijeti autoru očekivani naklon i priznanje.

Kritika našega doba također je inficirana “umudrivanjem”, nabrajanjem, zakeranjem , dosađivanjem, te na koncu priče, nerazumijevanjem poezije kao takve. Umjesto “vježbe i iz divljenja” (Cioran) slijede lekcije o poetičkim obrascima , recepture, jezikolomne “bravure” upućene jedinom pravom subjektu-autoru. Dosadni, dosadni “name dropperi”, vazda oslonjeni na tuđi citat, tuđe mišljenje, prevedenu frazeologiju, ali lišeni onoga osnovnoga što je potrebno: ESTETSKOG KOMPASA I DOŽIVLJAJA. Ja ne znam ima li išta u književnom svijetu, što me smara i otuđuje, kao te žene i muškarci, koji nikada ne napišu ni jedan svježi odlomak, prenoseći nam svoje eventualno oduševljenje, diskretan nagovor da posegnemo za tekstom? Nisu li čuli onu Bachelardovu mudru iskustvenu opasku, da tekst o nečemu literarnom “treba biti od istoga materijala kao i predložak”? Znaju li, mogu li ući pod kožu nečije zamisli u spiralno polje emocija, pa razlučiti pravo od krivoga, žito od plijeve, poetsko od trivijalnoga?

Ništa se neće desiti nakon ovoga teksta. Vrapci će kljucati mrvice, majstori će mijesiti hljeb, gladni će kupovati, dokoni će bacati okrajke svetoga kruha na neprikladana mjesta. A ipak, čovjeku biva lakše kad je rekao, odteretio se, olakšao. I kad je napokon shvatio, koliko mora da je duboka frustracija tih aspiranata, koji bi pisali “stih na stih”, ili “knjigu na knjigu”, ali na žalost ne umiju. “Slab je koji govori, a slabo je i ono o čemu se se govori”; veli Selimović. Doviđenja, do tražene kvote, do tih “sati obećanih Vječnosti”

Oštrite kljunove, kuckajte, ja odoh u drijemežu ritmu kiše, misleći o imaginarnom Brestu i vazda lijepoj, očaranoj i rascvjetanoj Barbari.

Rapel toi, Barbara…

.

22. studeni 2024. Flora Green