Pastoralni pejzaži, kuće, trsja, cvijeće i bregovi dugogodišnja su preokupacija zelinskog umjetnika Vladimira Lerša. Orisi, boje, elementi i kompozicije njegovih pejzažnih slika, neovisno o tehnici u kojoj su izvedeni (ulje, uljni pastel, akvarel), na tragu su memorije s snažnim arkadijskim nadahnućem. Lerš ne samo da bilježi prizore svijeta u kojem živi, već ga vlastitom imaginacijom proširuje. Prigorje i Zagorje tako oživljavaju iznova, ne samo kao stvarnost nego kao i uspomena, kao sjećanje na ljepotu i osjećanja koja nas jedina mogu zaokupiti i spasiti od banalnosti uvjetovane prolaznošću i zaboravom. Slikajući naše krajeve oni sami prelaze svoju vlastitu zbilju, postajući slikama koje umjetnik stvara stvarajući svoj vlastit svijet, suptilan i savršen, poput sjećanja na djetinjstvo i viđenja neokaljane magije i zanesenosti trenutkom u kojem se po prvi puta vidi i bilježi savršenstvo svijeta koje nam izmiče. Nema tu nikakve simbolične melankolije, Lerš puca punim pogledom na krajeve koje svi prepoznajem kao dio našeg kolektivnog sjećanja i njegova univerzalna obzora.

Marijan Grakalić

VLADIMIR LERŠ

Kako na manje od pola kartice teksta (toliko sam dobio prostora u katalogu) ugurati biografiju tako pasioniranog i nada sve društvenog čovjeka kakav je Vladimir Lerš, a da ono što za ovu prigodu treba ispričati o autoru samom, ne ispadne tek suhoparni životopis. Jer Vlado Lerš po svom pozivu građevinar u jednom uskom i specifičnom djelu građevinarske djelatnosti, toliko dobar i cijenjen da će ostaviti trag u struci istovremeno je i umjetnička duša.

Racio homo technicusa i sklonost umjetničkom stvaralaštvu naslijedio je od roditelja, a artikulirao odrastajući u čudesnom krajobrazu rodnog Biškupca Zelinskog okruženog brdima, vinogradima i šumom. Uz rječicu Zelinu na kojoj je tada bilo nanizano tridesetak vodenica – melina, jedna pilana, ostaci vapnenice njegovog djeda, srednjovjekovnog Zelingrada i drvene kurije – ladanja biskupije.

Jedno i drugo obilježje svog habitusa Lerš uspješno pomiruje od ranog djetinjstva pa mu je sklonost k umjetničkom izričaju (u širem smislu od slikanja penzlom ) zapravo poput drugog zanimanja, a ne hobi.

Treba li se onda iznenaditi da je okupiran i drugim oblicima umjetnosti. Poput pisanjem pjesama, ilustracijama knjiga, modeliranjem u glini, fotografijom,… Jesam li što zaboravio? Da (!) i kolekcionarstvom jer je tako blisko umjetnosti, o kojem priča istim onim žarom kojim priča o nastajanju slika, povijesti Zeline, obiteljima Lerš i Pomper po majci, širokom krugu ljudi (pokojnim i živim) koje je poznavao i druži se. Poput autorom stripova Andrije Maurovića, konzervatorima i povjesničarima umjetnosti Leljom Dobronić, Đurđicom Cvitanović, Anđelom Horvat i Antonom Bauerom, slikarom Edom Murtićem, sugrađanima Zlatkom Crnecom, Ivom Kalinskim, Vilkom Žiljakom. Oni su na ovaj ili onaj način utjecali na njegov životni odabir.

Kako od umjetnosti ne živi, jer svoja djela ne prodaje dom mu je prepun radova – mahom slika u različitim tehnikama, čiji se broj može uspoređivati s veličinom fundusa kakve poveće galerije ili muzeja.

Za fotogram ( fotografija napravljena bez fotoaparata) dobio je 1983. godine Zlatnu plaketu Grada Zagreba za najbolju kompoziciju. To pak otkriva još jednu Leršvu sklonost. Onu istraživanju. Osim što se bavio istraživanjem povijesti Zelinskog kraja i svoje obitelji, dobro mu je došla i u poslu uspješnog poduzetnika koji se bavi specifičnim oblikom sanacije i zaštite građevina posebice onih su kulturno blaga. Dvorci Odescalschi u Iloku, Eltz u Vukovaru, Veliki Tabor, Kerestinac, crkve, zgrade javnih ustanova,… samo su neke od građevina na kojima je tvrtka Vlade Lerša projektirala i obavljala radove na sanaciji statike i hidroizolacije, sanaciju kapilarne vlage, njegovim inovacijskim metodama.

Iako je dogurao do zaslužene mirovine svako prijepodne odlazi iz svog doma u sjedište tvrtke koju je osnovao. Pređe na drugu stranu Zelingradske ulice i drvenim mostićem preko rječice do katnice na njezinoj desnoj obali, arhitekturom prispodobnoj starim kurijama. Uz rječicu odavno više nema melinov. Ostale su tek tragovi, ruševine i spomeni. A ona ljepotica nalik kuriji, sagrađena prvih poslijeratnih godina na temeljima stare vapnenice, obnovljena i stavljena u funkciju nakon godina propadanja sredstvima njegove tvrtke, a drveni mostić koji premošćuje Zelinu sagrađen onak kak su se nekad delali mostovi, zapravo su memento Lerša graditelja, a njegovi pejzaži Lerša umjetnika na Biškupec kakav je nekada bio.

Radovan Brlečić – Radek