Kao što je i najavljeno proteklog tjedna Biskupsko ređenje novoimenovanog kotorskog biskupa Mladena Vukšića održano je u subotu 23. studenoga/novembra u 12 sati u kotorskoj katedrali – bazilici sv. Tripuna. Glavni zareditelj je bio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, suzareditelji su bili splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Zdenko Križić te barski nadbiskup i dosadašnji apostolski upravitelj Kotorske biskupije Rrok Gjonlleshaj. Ovom povijesnom događaju je prisustvovao veliki broj nadbiskupa, biskupa, redovnika i redovnica i hodočasnika, predstavnika drugih vjerskih zajednica, te predstavnika državnih institucija, kao i institucija znanosti i kulture, iz zemlje i regiona, a održana je i procesija ulicama Kotora.

.

O KOTORSKOJ KATEDRALI

.

Katolička katedrala svetog Tripuna u Kotoru sagrađena je u IX vijeku. U njoj se nalaze mošti ranohrišćanskog sveca svetog Tripuna. U X vijeku katedrala je stradala od požara, a ponovo je obnovljena u XII vijeku. Izgrađena je u romaničkom stilu sa elementima vizantijske arhitekture, ali se njen izgled vremenom mijenjao zavisno od sklonosti majstora koji su kroz prohujala stoljeća na ovoj znamenitoj građevini ostavljali tragove svojih bravura. Posebno su vidljivi elementi renesanse i baroka. Sadrži bogatu riznicu dragocjenosti među kojima i pozlaćeni oltar, barokne freske i veliki broj ornamenata neprocjenjive vrijednosti.

Sveti Tripun je inače patron (svetac zaštitnik) drevnog Kotora. Rođen je u gradu Kampsadi u tadašnjoj rimskoj provinciji Apamei. Poštovanje ovog sveca započelo je nakon njegove mučeničke smrti u Niceji gdje mu je suđeno pred prefektom cijele Male Azije, Akvilinom (za vlasti rimskog imperatora Decija). Na pitanje Akvilina: “Kojeg si stanja”, Tripun odgovara „slobodan sam čovjek, a po uvjerenju kršćanin!” Eto, to je bio u ono vrijeme dovoljan razlog da mu se odrubi glava. Tijelo svetog Tripuna nakon smrti je bilo preneseno u Kampsadu, odatle u Carigrad, a iz Carigrada u Kotor. Hrvatsko građansko društvo tradicionalno organizira Tripundanski bal početkom februara. U tom periodu se širom Kotora organiziraju brojne manifestacije uz učešče Bokeljske mornarice.

.

KOTOR IMA I SVOG DON BRANKA, OVOVREMENOG SVECA

.

Zapisi don Branka Sbutege nisu puki dokument vremena, nego zapisi srca. Pa premda ti zapisi nisu dramski tekstovi, nego novinske kolumne, eseji i priče, ipak je svaki od njih, sam za sebe, drama. Drama čovjeka koji duboko proživljava (ne)vrijeme u kojem se zatekao. Zato te riječi pozivaju da ih se izgovori i izgovara uvijek nanovo i da ih se utiskuje u ‘živo ljudsko srce’. Teatar otvara svoj prostor da u svojevrsnoj scenskoj meditaciji progovori riječi ovoga Bokelja, povjesničara umjetnosti, intelektualca, a nadasve župnika Svetog Stasije u Dobroti, posljednjeg katoličkog svećenika iz Prčnja.

.

TAKO JE GOVORIO DON BRANKO

.

Potpuno se osjećam dijelom Crkve. Zato uvijek upotrebljavam zamjenicu MI. Kad kažem to Mi, uvijek mislim to Mi u kontekstu sebe, i sebe u kontekstu te povijesti. Jer sam uvijek doživljavao Crkvu kao jedno nepovijesno biće, ali duboko ukorijenjeno u povijesnu stvarnost. I kad kažem to Mi mislim na sebe i u kontekstu starokršćanske crkve, ne bježim ni od progona vještica, i tamo sam ispred lomače Giordana Bruna i iza osude Galilejeve i tamo sam gdje god je Crkva bila prisutna, tamo sam gdje je Crkva bila prisutna čak i na bolan način, možda nekad i na ružan način. Mislim da je to i moja povijest, isto kao što je povijest moje obitelji na neki način i moja povijest. I zato to Mi za mene je zaista Mi. Ja ispovijedam da imam jednu svijest o sebi kao nekome i nečemu u kontekstu svog svećenstva. Ja sam tako izabrao, da budem kroz to ja. I milijun puta da se rodim opet bih to izabrao.

Ja sam dio Crkve i ja samo kao dio Crkve funkcioniram. I ja ne bih nikad kao Branko Sbutega funkcionirao ovako kako funkcioniram. To što mi je crkva dala ono don, to me čini onim što jesam. Toga sam potpuno svjestan.

Svijet smo ti i ja, sva naša ukupnost koja nas konstituira i sva naša konstitucija koja nas čini različitima. I ako nas već nešto čini raznovrsnima, to je želja u tebi da budeš i želja u meni da budem. I sve što nas čini harmoničnim u bilo kojem suodnosu jeste jedan skromni zahtjev: »Pusti me da budem», koji nužno uključuje jednu drugu rečenicu cjelovitog pristanka: »Puštam te da budeš».

Zlo je sve opasnije, a dobro sve ugroženije. To je obavezujuća misao na početku trećeg milenija.

Dobar čovjek nije netko tko uspijeva, nego netko tko nastoji.

Hrvatska nije mala po kvadraturi svojih kilometara. Vatikan je najmanja država na svijetu po kvadratnim metrima, ali nitko se neće usuditi da tu malenkost pripiše bilo čemu drugom osim kvadratima. A Hrvatska će postati mala zemlja ukoliko ostane svijest Hrvata u konceptu domovine, politička, a ne duhovna. Jer duhovni prostor, istočište duha, nikad se ne poklapa s političkim prostorom. Ima naroda koji imaju mnogo više teritorija nego što imaju domovine. Ima naroda koji imaju mnogo manje teritorija nego što imaju domovine. Ja mislim da sretan narod ima veću domovinu od teritorija, a nesretan narod ima veći teritorij od domovine. Da bi nešto bilo veliko mora biti slobodno, a sloboda se može ostvariti na tri kvadratna metra, a može biti veća i od samog kozmosa, jer veličina slobode nije veličina kvadrature teritorija, nego veličina svijesti koja na jednom kvadratnom metru djeluje.

Nikad nisam imao dilemu je li mi mjesto u životu uz agresora ili žrtvu. Dok vjerujem u križ kao mjesto spasenja, ako već nisam na njemu, barem mi je biti uz njega. U momentu kad sam posumnjao da moj narod nije žrtva nego možda autor tuđe žrtve, ostao sam na mjestu svoje pripadnosti koja nije ni politička ni etnička, nego, nadam se, duhovna. Posve mi je svejedno tko je raspet na križu povijesti. Više volim biti uz taj križ makar i kao razbojnik, ali barem s desne strane. I posve mi je svejedno kakvi će me argumenti od toga odvraćati. Što vrijedi nekom Branku sav svijet zadobiti, a vjeru u spasenje u križu izgubiti? Baš ništa.

Isus Krist je dovoljan i preobilan da se osjetim uspostavljen u svojoj nedostatnosti. Dovoljan i kao punina čovještva i kao obećanje božanstva. Meni osobno dosada jedini argument strpljenja i nade, mjesto susreta i razdvajanja, spajanja i razlučivanja. Zapravo jedino istinsko povjerenje i jedini istinski ulog. Sve drugo bila je slama.

Bolje da kažem ja nego da govore drugi. Iako je svejedno. Meni su ostala još tri, četiri mjeseca. Ili samo neki tjedan. Života. Ovog života. Ne treba se žalostiti. Vi što ostajete još ćete patiti, tko zna što vas još čeka. Ja idem u bolji svijet. Bolji od ovog. Uostalom, što smo cijelo vrijeme propovijedali, u što vjerovali ako to nije točno. Mučan je samo kraj jer se čovjek promijeni. Ne vlada više svojim tijelom. Barem ne u ovome što je mene napalo. To brzo razara. Bude li koji mjesec to je puno vremena u mojim prilikama. Možeš napraviti još mnogo stvari, završiti neke poslove, ali i da ne završiš… svijet će nastaviti i bez toga. Veselim se jer sad znam da je kraj blizu. I znam kud odlazim“…

.

Priredio: MARKO RAGUŽ Sarajevo, 24. 11. 2024.