Milan je bio sin Spase, oficira Jugoslavenske narodne armije rodom iz Kruševca i majke Danice, domaćice iz Makarske. Rođen je u Zagrebu, kad je imao šest godina obitelj se preselila u Sarajevo, a zatim 1970. u Beograd

Tamo je pohađao 11. beogradsku gimnaziju i osnovao je prvi bend Limunovo drvo. Milan Mladenović je ljeta provodio u Makarskoj, rodnom mjestu njegove majke Danice Puharić (Lecalo). Otuda i refren „Šljive ranke, šljive ranke, žene Makaranke“, kompletnu pjesmu imate ispod uvodnog dijela.

„Dugo smo razmišljali o tome da Milanu Mladenoviću dodijelimo ulicu ili šetalište u Makarskoj, ali nismo htjeli raditi preimenovanja postojećih, kako se to obično radi“, započela je dogradonačelnica Makarske Antonia Radić Brkan i nastavila:

„Makarska je poznata po svojim vidikovcima i tako smo došli na ideju da izgradimo Vidikovac Milana Mladenovića na poluotoku Osejava, mjestu prikladnom za sjećanja i nadahnuća na način kako je Milan bio nadahnut Makarskom i Jadranskom morem.“

Milan Mladenović je posthumno predložen za počasnog građanina Sarajeva. Sada već bivša gradonačelnica Benjamina Karić i tadašnja gradska uprava su ovom gestom pokazali da je Sarajevo „grad koji može bolje“, što je ustvari stih iz pjesme „Sarajevo –kristal u sjećanju“ Milana Mladenovića.

Ovaj vrsni muzičar i talentirani pjesnik je inače rođeni Zagrebčanin, a u Zagrebu postoji i ulica sa njegovim imenom. U svom govoru na predsjedničkoj inaguraciji gosp. Zoran Milanović je, pored ostalog, kazao kako je „ovo zemlja za sve naše ljude, ovo je zemlja za svu našu djecu“, citirajući jedan stih Milana Mladenovića i benda EKV.

.

MILAN MLADENOVIĆ – MAKARSKA VIA SARAJEVO

.

Kružim oko Sebilja,

mirisi Stambola oko mene mire.

Sarajevske zime i ljeta na moru,

snovi postadoše zbilja.

Kružim oko Baščaršijskog Sebilja,

živim u krugovima koji se šire.

Jedna „poplaha“ u prolazu reče:

ispod mire sto đavola vire.

Slike se bude, bez reda i niza,

Nakrivljene kao starih taraba kolje.

Tu je i eho glasova,

glasova koji odzvanjaju kotlinom grada.

„Grada koji je nekad daleko bacao svjetla,

grada koji može bolje“.

Novembar je, studeno je u studenom.

Treba poći izvan grada, zavjesa od kiše pada.

Bliži se suton,

nema jada ko kad akšam pada.

Šljive ranke, šljive ranke,

kruške karavanke.

Šljive ranke, šlive ranke,

žene Makaranke.

Ponovo ponavlja sebi, mada ponestaje volje:

„Ovo je grad koji je nekad bacao svjetla daleko,

ovo je grad koji može bolje“.

Sarajevo („kristal u sjećanju“) produbljuje vrijeme,

uklanja pregrade pamćenja, oduzima godina breme.

Nižu se u slike, bez broja i znaka,

ali bogate duhom,

koji živi van tijela i van materije, a

hrani se „soli i kruhom“.

Evo i Tina posljednjeg boema,

„glupa ga čeljad obukla u cunje“,

nešto mrmlja („Neka nova tema?

Nano, još „mirođija“ dodaj,

za pjesnika čorba se sprema),

dok strpljivo, nekad „čežnjom“ zvani,

tramvaj čeka.

Sa Alifakovca i Babića bašte, kao

da začu pijetla.

Prerano je zakukurikao, pomisli:

„Završit će u loncu, daleko je zora,

ne čuh ezan i ne viđoh jutarnja svjetla“.

Šapat njegov tihi, vjetar

poput lišća kovitla pustim ulicama grada,

„grada koji je nekad bacao svjetla daleko,

grada koji može bolje“.

Nižu se slike, bez broja i znaka,

ali bogate duhom,

koji živi van tijela i van materije, a

hrani se „soli i kruhom“.

Sarajevo, zima puna snijega

u zlatnoj dolini koncert drži Brega

dok Jure Franko trijumfalno starta,

gore poviš Bjelašnice,

s olimpijskog brijega.

Šljive ranke, šljive ranke,

kruške karavanke.

Šljive ranke, šlive ranke,

žene Makaranke.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 27. 11. 2024.