Uvijek kad sam usamljena, kad mi je dosadno, kad nigdje nisam

do kraja kod kuće, kad ne osjećam velikih poveznica s mjestima iz svog životopisa

kad mi se čini da su ljudi oko mene iskvarili jezik i običaje i zaboravili bitne stvari početka, posegnuvši za trivijalijama,

kad njihova djeca po očevidu ni po čemu ne nadilaze očeve,

kad me ljuti nedostatak pozornosti, sustavnog mišljenja i gospodstva,

“kad vidim kako naruši se vrijeme i kako svemu tome rasap prijeti”,

kad kaos nadire iz kuteva, ladica, škulja, škatuljica, torbi i kofera,

prijeteći da me zatrpa, obeshrabri, ozlovolji i učini me odbojnom sebi samoj i voljenima,

kad su stare vinilke izgrebene i izlizane a novih zvukopzapisa nema,

kad mi ne klecnu koljena čitave godine ni od jednoga stiha,

kad me preskoče na listi darova pod božićnom jelkom i

pod hrastom s koga je palo milion žireva u dobrim sezonama

Sjetim se obavezno

da je na zemlji živio FERNANDO PESSOA, Čovjek koji je

sam sebe izmislio i izgradio od priručnog materijala;

a da mu ne bude kao meni što je, napravio je, prodahnuo i

životom nadjenuo sedadesetak HETERONIMA, dajući svakom

da se razmaše, da napne i izmuči svoje vijuge, da istrenira

male sive stanice i dobro istraži crne rupe u preopsežnom umu;

sve nekako s ruba dobacujući sarkastično: ” Razmišljanje šteti

poput hodanja po kiši, / Kad vjetar jača i čini se da još više kiši”.

Ne mogu zamisliti što znači nahraniti tih sedamdesetak mozgova,

pa čak ni ona četiri najpoznatija: Aberta, Ricarda, Alvara, Bernanda.

Puno je to krmiva, brate slatki, kad se sjetiš da čovjek osim uma

imaš i crijeva i spol i krnjave umnjake i pokoju slabu kost, imaš

neprijatelje, oponente, moralne policajce, neželjenu svojtu.

bučne susjede, aljkave konobare, poštara koji poznaje jedno

jedino pismo, doktore koji te vide jedino pod skalpelom i nakljukana šakom opakih otrova a sve to treba izdržati i progutati.

Uglavnom, što da se kaže, zbunjuje taj Fernando (ne znam ni što mu ime znači, djeluje kraljevski pomalo, s dugom sjenom suglasnika).

Hrabar čovjek, miran, polivalentan, policentričamn, nisam mu došla ni na sredinu, kamo li na kraj, trljam čelo zamišljeno, dok čitam i stavljam točku:

Lagano, lagano, jako lagano,

vjetar jako lagano prolazi.

I odlazi, uvijek jako lagano,

I ja ne znam što mislim,

Niti želim to znati.

Hoću li ikada, zaista, doći do ključa ove zagonetke, koja možda i nema ključ, budući da se ni na koga od onih sedamdesetak, ne odnosi?

.

29. studenoga 2024. F. G.