Na Dan Republike u Jugoslaviji prvačići su polagali pionirsku zakletvu. Bila je sročena tako da je dijete može razumjeti. Davali su časnu riječ u vremenu kada je data riječ značila više od potpisa pred sudom. Tada su i djeca znala što znači data riječ i zakletva.

A kada su odrasli mnogi su zaboravili što je to. I izdali sve u što su se zaklinjali.

Bili su drugovi i drugarice i zaklinjali se u drugarstvo. A onda sebe nazvali gospodom i za sitan interes izdali najbliže.

Bili su svi jednaki i vjerovali da svako ima pravo na dostojanstven život. Međutim, većina nekadašnjih pionira su postali sebičnjaci ravnodušni prema tuđim problemima i neimaštini.

Zakleli su se da će čuvati ”bratstvo – jedinstvo” kao zjenicu oka. A onda se podijelili u nacionalne tabore, postali nacionalisti i napali braću.

Zakleli su se u antifašizam. I mirno gledali kako oni koje su birali prave logore i genocide.

Zaklinjali su se i u vjernost svojoj zemlji. A većina njih je tu zemlju izdala i uništila.

Takvi su po svom karakteru izdajnici koji mogu izdati sve.

Sa takvima nijedna država ne može opstati.

Ako ih pitate za pionirsku zakletvu – lagati će da se nisu zaklinjali, da su samo otvarali usta, da kao djeca nisu znali što govore.

Očigledno samo rijetki znaju što znači zakleti se, dati časnu riječ i časno živjeti. To se ne može naučiti. Karakterne osobine se dobijaju na rođenju i razvijaju mukotrpnim radom.

Zato danas čast nije u modi.