Jedan od fenomena starenja: udaljuju se od nas stvari koje smo voljeli, odlaze nekamo, a ruka je prekratka da ih ponovo dohvati. One samo hlape, izblijede, lelujaju kao sjene i kliznu, ne dajući nam šansu ni da se oprostimo od njih. Od različitih vrsta nemoći, upravo ta, nemoć da zadržimo stvari koje volimo, čini mi se najdramatičnijom.

Dakle, stariš. I ideš, pravocrtno se gibaš dalje, po navikama i po nedostatku izbora. U novinama ti ništa ne zaokuplja pozornost, glazba je šuplja, preglasna, vriskava, kava ima isti okus na svim mjestima, bridovi stvari su magloviti, čekanje u redovima iscrpljujuće, tlak ti udara u ušima, nemir svrdla po mišićima, misli plutaju u sniženu registru, prizemnost postaje sve. Dakako, rutine su razdražujuće, napor objašnjavanja oduzima previše snage, ljepota je rijetkost i izuzetak, susret s nekim “na pola rečenice” bilježi se u intimnom kalendaru crvenim slovima, kao blagdan. Sam pripremaš svoje obroke, trgaš okrajak kruha, prevrćeš papire, koji te, tko zna zbog čega, više i ne vesele.

Da, upravo to je iščezlo: uzbudljivost, pobudljivost, nepredvidljivost, sjaj iznenađenja. Punokrvnost i smionost, radost života-svemu usprkos. Onaj nevjerojatni OSMIJEH, osmjehnutost, o čemu Matoš govori u zapisu o UKRADENIM SNOVIMA: ” U Parizu sam imao znanicu. Često sam je pohađao i duboko ljubio, i što bih češće dolazio k njoj, to više se ona udaljavaše od mene. Kao da gledaš u pticu, što pjevajući tone i iščezava u debelu pučinu modrog neba. Kao kada pružaš ruku za Venerom, zelenom zvijezdom. Kao kada cjelivaš ledeno lice mrtvoj dragani”. Da, naravno, Matoš govori o iščezloj, odsutnoj, ukradenoj Mona Lizi. No, mimetički gledano, moglo bi se odnositi na mladost općenito, na naše zrelo i puno doba, kad su stvari bile “pod rukom”, bliske, raspoložive i inspirativne u svakom času.

Kažu da je nit svile čvršća od čelične, a paučina da je nedohvatno elastična i moćna. Uvijek sam svoj posao, pisanje stihova, crtanje, kreacije novoga, doživljala kao predenje, sukanje, ispredanje nečega iz vlastite biti. Razapinjala sam te “mrežice” i “prebore” između stvarnoga svijeta i eteričnih točki, hvatajući u njih objekte svoje fascinacije: prirodu, ljude, rijetkosti, artefakte, suzvučja, obrasce besmrtne Ljepote. Stoga mi se čini nevjerojatnim, da umijeće nije bilo dovoljno, kako bi zadržalo one početne ushite i vratilo mi osjećaj “trajne budnosti”, uzbuđenja, vršne mjere i prekorublja, iz čega sva radost izvire, u konačnici.

Gledam te stvari kroz mutno staklo, gledam kroz kataraktu. Vjerujem da nije bilo uzaludno, ali za utjehu trebalo bi više. Možda bih iza okrepljujućeg sna i duže stanke, opet stekla staru brzinu, prodornost i moć elevacije, pa bih stvarima koje se udaljuju mogla prepriječiti put. Uzet ću, kao privremeni placebo, svoj prepjev YEATSOVE pjesme KAD BUDEŠ STARA, možda me utješi iskustvom da nisam jedina i da su mnogi na sličan način vidjeli, promišljali i patili.

A možda i neće, ali to je u ovom času msvejedno. Gibamo se dalje, inercija je zbilja čudesna stvar.

30. studenoga 2024