Često se kaže da smo već zakoračili u taj Novi svjetski poredak, koji je sličan prelazu iz starog u srednji vijek. Premda se dešavaju globalni događaji, kakav je recimo korona virus, čovjek sve manje pokazuje revolucionarni potencijal. „Ne idem u revoluciju ako tamo nema plesa“, neki govore. „Naši problemi nisu mali“, piše novinar Senad Avdić, „oni su samo alat za samoreprodukciju jednog kriminalnog pseudonacionalističkog, a zapravo retrofeudalnog poretka; naši problemi su veliki, jer smo mi oni koji sve to gledaju, toleriraju, i svojim glasovima na izborima legitimiraju. Mi smo u srcu svih naših problema“.

Da li se revolucionarni žar ugasio i iščeznuo sa porazom Če Gevare? Možda je tada ubijen čovjek kao revolucionar i ratnik, da bi njegovo mjesto zauzeo digitalizirani robot, serijske proizvodnje. Tradicionalni identitet čovjeka je uništen, jer postaje hibrid biologije i tehnologije. Zaista, čovjek ne bi trebao da odustaje od borbe, koja je sinonim za vjeru u mogućnost ostvarenja „sretnije“ budućnosti. Pravi znanstvenik je vođen mikroskopski preciznom logikom razuma, a dobitna kombinacija je savez te dvije snage. Revolucionarna borba i znanost, mogu proizvesti udruženim snagama društveni preokret i otvoriti nove perspektive. Znanost bez djelatne snage revolucionarne borbe ne može mnogo, jer ne može premostiti jaz između teorije i prakse, dok sama revolucionarna borba bez Razuma, koji njome upravlja kao na šahovskoj tabli, nema velike šanse za pozitivan ishod. Platon je dokazivao da je svaki čovjek hrabriji od tiranina, pa je zatim prešao na pravednost i govorio da je sretan samo život pravičnih ljudi. Dakle, bez pravičnosti nema ni sreće, jer je sretan život u stvari san svakog čovjeka, što je vrijedno revolucionarne borbe, koja znači zbacivanje tiranije i izrabljivanja, ukidanje stanja socijalne nepravde i robovanja. U nemoći da se odbranimo od nepravdi javlja se nostalgija i žal za starim dobrim vremenima. „U Dubrovniku osjećate onu vilinsku sugestiju kojom obiluju lijepi predjeli inozemstva. Na žalost u besjedi rođenih Dubrovčana uvijek se pomalo osjeća prizvuk žaljenja za republikom svetoga Vlaha, koja je propala postavši živi anakronizam u praskozorju vijeka pare i elektriciteta“, zapisao je negdje Tin Ujević koji je u mladosti kao veliki buntovnik bio spreman jurišati i na barikade, ako zatreba. Navodno je svojevremeno Gavrilo Princip u par navrata dolazio kod Tina na „konsultacije“, a prema pisanju nekih portala preko njega se i naoružao. U vrijeme samog atentata Tin je već bio u Parizu tako da je ostao „čist“. Ne čudi to poznanstvo jer je i G. Princip pisao poeziju. Andrić je također dobro poznavao Principa iz njihovih sarajevskih gimnazijskih dana. O tom periodu pred 1. Svjetski rat Ivo Andrić zapisuje: „Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ONO NAŠE IZ 1914. GODINE, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina“.

Tako je to bilo nekad. Točak historije se više ne može zaustaviti pucnjima iz revolvera. U današnje vrijeme ipak ne bi trebali podcijeniti revoluciorani potencijal znanosti, jer je znanost proizvod kosmičkih sila „dobra“, koje uvijek čovječanstvo izvlače iz mrtvog ugla i otvaraju nove staze budućnosti. Ali spomenute kosmičke sile se ne mogu razviti bez velike borbe, koja kao da je na pomolu, a koja će se nastaviti na onom mjestu gdje je nepravedno posrnuo Odisej. Naravno, ukoliko se u te pokušaje ne umiješa sam Sidhe, pripadnik vilinskog naroda, koji putuje na vjetru i navodi ljude da skrenu sa svojih uobičajenih životnih staza. Alber Kami tvrdi: „Svaki put kada se neka doktrina susrela s mediteranskim bazenom, u sukobu ideja koji je iz toga proizašao, Mediteran je uvijek ostao nedirnut i nadvladao doktrinu.“ Tvrdnjama Albera Kamija se nema šta dodati niti oduzeti, djeluju uvjerljivo. Dočim slijepog pjesnika Homera i njegove misterije nije tako lako razumjeti, trebat će nam još ohoho vremena do druge obale. Plovidba se nastavlja, usprkos našoj zbunjenosti. Odisej na svome brodu, sa svojim mornarima, predstavlja vojnu formaciju, poput figura na šahovskom polju. Oni se vraćaju iz trojanskog rata; dakle, tek jedna od mnogih šahovskih partija u povijesti. Međutim, sudar etičkog i estetičkog se ostvaruje prilikom susreta sa sirenama, na nepristupačnim morskim hridinama. Sirene su imale sposobnost zavođenja, kojemu se gotovo niko nije mogao oduprijeti. To je sinonim za zavođenje, koje razvija muzika – estetičko zavođenje. Međutim, Odisej naređuje svojim mornarima da začepe uši voskom, a njega da privežu za jarbol, kako bi mogao čuti pjesmu sirena. Dakle, Odisej pravi zahvat na vanjskim odnosima unutar broda, koji je dio vojne formacije. To je poput jednog šahovskog poteza, koji je morao povući, kako bi se odbranio od snage zavođenja sirena. Etičko se zasniva na društvenim konvencijama, dok je estetika prije svega odraz unutrašnjih stvarnosti. Međutim, na ovom primjeru iz Homerove „Odiseje“ vidimo susret te dvije sile, koje predstavlja šahovska igra i umjetnost muzike. Ali, ovaj svijet nije Crveno more, kojeg Mojsije svojim štapom razdvaja na dvije strane. I baš tada, tamo daleko na kopnu snježna oluja. Snijeg sipa li sipa. Nebesa se otvorila, što bi se reklo: „Snježni nanosi pretvoriše se u širok drum. Po njemu je klizio drveni pastuh krčeći sve pred sobom. Kakva je bila tek Odisejeva usamljenost dok je uvjeravao drugove u mračnoj utrobi u sigurnu pobjedu, ni sam ne znajući što će se zbiti kada izađu u tamu trojanske noći“. Ovako je pisao Veljko Barbieri u svojoj knjizi „Trojanski konj“ uvjeravajući nas da je san kolijevka svakog nereda. Ogrnut tamom sablazne trojanske noći njegov junak u snoviđenju opazi kobilu nad logorom. „Njiska se miješala s režanjem neba. U utrobi sjajne ženke ugleda nerođeno čedo. Jedno kopito već je izlazilo napolje, ali se uto glava zaglavi u uskom procjepu među butinama. Kobila se još jednom nape, ali umjesto Trojanca iz rodnice šiknu gejzir i zasu logor mračnim pljuskom. Kiša bijaše topla poput krvi. Kobila i ždrijebe odmah zatim klonuše na jaslama ispletenim od munja nebeskih“. Treba osluškivati legende, kao što negdje zapisa Francisko Goja, te tragove ljudskog postojanja kroz stoljeća i uz njih odgonetati (onoliko koliko se može) smisao naše sudbine. Oko svega što nam je važno, kroz sva vremena, sporo i u finim naslagama se stvaraju legende. Zbunjen onim što se dešavalo oko mene, dalje pojašnjava F. Goja, ja sam u drugoj polovini svoga života došao do zaključka da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim, a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego ga treba tražiti u onim naslagama koje stoljeća stvaraju oko nekoliko bitnih legendi čovječanstva. Te naslage stalno, iako sve manje vjerno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoljeća. U bajkama je prva historija čovječanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti njen smisao. Posebno treba istaknuti legendu o prvom grijehu, legendu o potopu, te legendu o sinu Božjem raspetom za spasenje Svijeta. Pobrojane legende su suštinski važne jer su bacale svjetlo na putu koji smo prevalili kroz stoljeća. Ali to je samo početak. To je tek početak egzistencije jednog života, koji je pretvoren u mit. Mit o Isusu je u ove 2000 godina prošao jedan čudesan, trnovit put. Mutno vrijeme rađanja ljudske civilizacije pratila su razna božanstva. Međutim, nijedna pojava nije ostavila tako snažan pečat, nije se održala tako dugo, kao što je to pojava Isusova. Tako da je bio nužan jedan proces transformacije mita. Svaki ljudski naraštaj je dodavao jedan novi sloj boje. Svaki ljudski naraštaj je na jedan novi način vidio Isusa. Naši djedovi su imali jednu predstavu o Isusu, naši očevi jednu sasvim novu, dok mi imamo svoju predstavu, a taj lanac ide daleko u prošlost, kroz procese primo-predaje. Prema tome, mi preuzimamo jednu predstavu o mitu od svojih predaka, ali vrijeme našeg života nabaci jedan sasvim novi sloj, što proizvede preobražaj istog tog mita. Tako se mitovi prenose i preobražavaju kroz Vrijeme. Samim time se ne može kazati da je Mit podložan promjenama, već se mijenja samo Vrijeme, kroz vječito obnavljanje lanca života upisanog u DNK kod ljudske vrste.

Glumac klaus Kinski je svojevremeno sa svojom monodramom „Jesus Christus Erlöser“ pokušao da skloni naslage, taloge lažnih slojeva, koje nanese vrijeme, ali prije svega ljudsko zlo. To je problem ponora koji postoji između Svijeta ideja i stvarnog Svijeta. Svijet ideja je čist, a one prvotne poruke Isusove izviru iz tog bistrog bunara ideja; to je jedna vizija Svemira, koja je čista dok teče metafizičkim koritom, kojim teku ideje. Misija Bogomolje (bilo čije) je prenošenje jednog čistog Svijeta ideja u same životne procese na Zemlji – dakle u praksu. Upravo tog odnosa se dotakao Dostojevski u „Legendi o Velikom Inkvizitoru“, gdje se suočava ideja kršćanstva oličena u Isusu, sa onim do čega je dovelo spuštanje ideje u stvarnost, što u ovom slučaju oličava Veliki Inkvizitor. U tom smislu monodrama Klausa Kinskog zahvata jedan jako star problem. Ukoliko bi Isus mogao da uskrsne danas i da oživi onakav kakav je bio kada je napustio ovaj Svijet, i da se sam susretne sa Mitom o Isusu, koji danas egzistira na Zemlji, sasvim jasno, on se u tom Mitu ne bi mogao prepoznati. Stvarni lik ne bi odgovarao odrazu u ogledalu. Upravo u taj procijep ulazi ova monodrama Klausa Kinskog. Ona nas vraća na nultu poziciju, skida sve okamenjene, lažne slojeve. Stvarnost posmatra nevinim očima pra-početka. Moderna Crkva je jedno veliko preduzeće. Pokušava sačuvati čistotu duha, prenijeti baklju duha u nove naraštaje. Ali šta raditi umeđuvremenu? Ono što radi najveći dio savremenog Svijeta; a to je komercijalizacija života u svakom njegovom aspektu. To je jedan savez sa kapitalizmom. Bez obzira što je kapitalizam zasnovan na nepravdi. Što nepravdu umnogostručuje, i unosi deformaciju u ljudske odnose. Moderna Crkva ne može da izađe na kraj sa tim bezdušnim kapitalizmom, radi čega mu se priklanja. Tako dolazi do toga da je katolička Crkva jedna od najbogatijih institucija na Svijetu, da se u pozadini svih velikih priča o ljudskosti, dobroti i praštanju nalazi jedna trgovina nekretninama, i tajni kanali novca. Svi ti crkveni velikodostojnici u raskošnim rezidencijama nemaju nikakve veze sa subverzivnom pojavom samoga Isusa. Upravo nas na to podseća Klaus Kinski u svojoj monodrami. Ukoliko bi Isus živio danas, on se ne bi nalazio na propovjedaonici u Vatikanu, nego bi provodio svoje dane sa poniženim i uvrijeđenim ljudima ovog svijeta: kako kaže Kinski, sa narkomanima, prostitutkama, beskućnicima, raznim buntovnicima i revolucionarima i drugim ojađenim ljudima, koji žive na obodima društva. U podzemlju, na stanicama podzemne željeznice, u napuštenim halama, ispod mostova. Mit o Isusu je u modernom Svijetu komercijaliziran. Na neki način je Isus postao „super star“ – jedan nedostižni uzor, kojem teže svi muzičari, glumci, pisci… bez mogućnosti da dosegnu njegovu razinu i konture slave. Međutim, to je došlo sa 20 stoljećem, sa televizijom i masovnim medijima. Baš kao što show biznis nije postojao prije televizije, i drugih medija, tako ni Isus kao „super star“ nije postojao u tom obliku ranije. Na tom primjeru vidimo kako se Mit preobražava, kako živi kroz Vrijeme, kako se prilagođava tehnološkom napretku i novim trendovima. Međutim, sve te deformacije simptomi su starosti. Čovjek se u starosti često pita u šta se to pretvorio, kakav je bio nekada i kako je moguće da su stvari krenule takvim tokom. Oči kojima se posmatra Svijet – iste su oči. Ali je na te oči došlo nekoliko slojeva, nekoliko leća životnih etapa. Premda su iste oči u pitanju, one ne gledaju jednako u vremenu ranog djetinjstva i u vremenu duboke starosti. Prema tome, deformacije su obilježje starosti. To se tiče i starosti „ideja“. Neke su u početku „svježe“, revolucionarne, jer su obilježile epohu koja traje 2000 godina. Međutim, sva božanstva, sva carstva prije ili kasnije dožive sumrak, i budu zamijenjena. Ma kolika svetinja da su bili ljudima. Prema tome, potreba da se kroz umjetnost vrijeme vrati na početak, samo po sebi govori o jednoj starosti idejnih stubova civilizacije. Crkva pokušava da produži život, da se prilagodi novom vremenu, da se preobrazi i transformira, da drži korak se razvojem duha novih generacija. Međutim, prije ili kasnije će se ta veza između Tradicije i Modernosti, između Prošlosti i Budućnosti prekinuti. Sumrak će prekriti jednu epohu, a Vrijeme će se u novoj djeci obnoviti, ali na jedan sasvim novi način. Ta sudbina je zadesila staro-grčku olimpsku mitologiju, sva ta silna božanstva starog Egipta, Indije. Nestala su božanstva Inka i Maja – skupa sa njihovom civilizacijom….

Tekst i foto: MARKO RAGUŽ, Sarajevo, 01. 12. 2024.