Kerényi Jesiju, 14. 5. 1968.

Dragi Jesi,

htjeli biste biti umireni u vezi činjenice jesam li primio od Vašeg izdavača Vaš sveščić Književnost i mit. Ne mogu Vas umiriti premda ovo zbirka Vaših tekstova napisanih proteklih godina od kojih su mi mnogi dobro poznati. Sada sam međutim po prvi put pročitao Vaš esej Cesare Pavese, mit i znanost o mitu. Niste mi ga poslali kada je bio objavljen u časopisu možda iz razloga što niste bili sigurni da bi mi se dopao i onda dao svoju suglasnost. Bolje bi bilo da takva sumnja, ako se ne radi o mojoj pretpostavci, možda potrajala i nastavila trajati do danas. Nalazim u Vašem eseju pojam maskiranja bjelodano italokomunističke vrste. Što biste Vi kazali ako bih uvidio da pišete s moralnom svijesti kao na svrstano maskiranje? Ne želim to učiniti jer Vama valja zamjeriti najviše prekomjernu spontanost. A ni ne kanim Vam zamjeriti, samo savjetovati više opreza u analizi osoba. Ne znam bi li sam Pavese, uveliko složena osoba ali ne zbog toga manje simpatična, koja je svojim samoubojstvom vjerojatno iskazao istodobno svoju “religiju smrti” bio zadovoljan Vašom analizom.

On ne može odgovoriti, ali s moje strane odgovora mora biti. Bojim se da Vam neće biti drag i da biste još manje zadovoljni bili ako bih napisao što mislim o “književnosti i ideologiji” (koliko li je lažnosti implicitno u riječi ideologija). Ali iskreni Česi mogli bi nešto kazati o tome.

Jesi Kerényju, 16. 5. 1968.

Dragi profesore Kerényi,

odgovaram odmah na Vaše posljednje pismo. Želio bih prije svega precizirati, ako niste primili u svoje vrijeme časopis Sigma to mora da je ovisilo isključivo od časopisa kojem sam izrijekom kazao da Vam pošalju knjigu.

Može biti da se radi o frojdovskom lapsusu sudbine, ali zasigurno ne o mojoj volji ili zaboravljivosti. Da sam Vam doista htio sakriti taj tekst onda ne bih bio na njegovom vrhu stavio osobnu zahvalu Vama.

Nije s moje strane bilo nikakve brige da Vam tim tekstom zadam udarac i ne vjerujem da i najžešća kritika, učinjena u punoj svijesti, može ikoga pogoditi. I najžešća kritika ako je u “dobroj vjeri” može jedino potaknuti raspravu.

Drugo, u mojem tekstu prepoznajete “italokomunistiko maskiranje”. Na ovu primjedbu mogu Vam odgovoriti s dva argumenta.

1) ako moj diskurz doista zrcali italokomunističku ideologiju nema s moje strane nikakvog maskiranja jer (premda nisam član Talijanske komunističke partije) obavljam javne funkcije u marksističkom sindikatu CCGL tipografskih radnika i u svakom nastupu izjašnjavao sam se u prilog komunizma. To naravne ne znači da u svakom njegovom aspektu prihvaćam političku liniju Talijanske komunističke partije ili one ruske, već znači da moj politički glas na izborima ide već dugo, javno i svakako komunističkoj partiji.

2) U granicama u kojima mogu vrednovati svoj diskurz o Paveseu i komunističkoj ideologiji upliće se kao paradigma moralnog vrednovanja određenih postupaka i tuđih djelovanja. Odgovarajući na Vašu primjedbu prinuđen sam kazati da se odgovor na kritiku ne može sastojati u pridavanje etikete kritičaru već bi se odgovor morao temeljiti na takvim argumentima da ospori kritiku samu. Vaš je odgovor međutim u prvom redu optužba licemjerja i zlonamjernosti. Ako ne griješim, to je ponašanje onoga tko odbacuje raspravljati s određenim osobama i vjerojatno smatra neprikladnim već samo raspravljati s onima koji bi bio komunist ili kriptokomunist.

Ako sudba hoće da sam prinuđen uputiti osobi koju sam smatrao učiteljem od adolescentske dobi to znači da su vremena posebno opskurna. Sumnjam s druge strane da se ona mogu rasvijetliti prije negoli postanu još opskurnija. I vjerojatno će to biti kriza koja će zahvatiti ulice u kojoj čak učitelj i učenik, otac i sin će se naći kao konkretni neprijatelji, u dvjema suprotstavljenim vrstama.

Preveo Ivan Molek