Javila mi frendica:

– Umro je Sead!

– Koji? Begović? Nemoguće! Pa on mi se činio najzdravijim čovjekom na svijetu! (2018.)

.

Umro je iznenada u šezdeset i četvrtoj godini, od srčanog udara.

Upoznao sam Seada negdje 78. godine kad sam pokretao s Brankom Malešom časopis OFF. Sead, tada mladi bibliotekar NSK, bio je jedan od glavnih ofovaca. Pjesnik, meka duša, u mišićavu tijelu boksača. Jednom sam se utrkivao s njim u plivanju na otoku Susku, u ljeto davne 81. godine; distanca kakvih stotinjak metara. Bio sam siguran da ću premoćno pobijediti, nekoliko godina sam trenirao plivanje, a vidio sam da Sead nema izgrađen stil, pliva s puno pjene i štrapanja, kao da maše lopatama. Pobijedio sam, ali jedva jedvice; nevjerojatnom snagom Sead je nadoknađivao manjak tehnike.

Pratio ga je glas čovjeka koji zna biti jako nezgodan, rabijatan kad popije, a u tom krugu ofovaca, zaljubljenih u Jožu Severa, pilo se dosta.

Ali nije se razmetao svojom fizičkom snagom, kad bih ga upitao s kime je to opet pomeo pod, jer o njegovim se tučnjavama pričalo, pogledao bi me rastuženo, srameći se.

Iza te vanjštine pitbulla, skrivao se osjećajan čovjek i pjesnik; u kasnijim godinama njegova poezija dobiva i spiritualnu dimenziju.

Postao je i urednik bošnjačkog časopisa Behar; svaki put bi mi osobno donio novi broj, pričajući o svojim nastojanjima da časopis očuva od politikantskih manipulacija pojedinih ambicioznih pripadnika bošnjačke zajednice, zbog čega je ulazio i u javne polemike.

Dobar pjesnik, vrijedan kritičar, skroman, ali važan kulturni djelatnik; nedostajat ćeš nam Seade. Opraštam se od tebe tvojom pjesmom:

.