Ostavila sam tijesto nedovršeno
.
Ostavila sam tijesto nedovršeno
hljeb napola oblikovan
Gurnula sam zdjelu u zamrzivač
kao da ću tako zalediti trenutke
koje ne znam završiti
kao da se tako mogu zaštititi
Kiša je ljevala
Koraci su me nosili
kroz vlagu i buku automobila
Bili su predugi, prebrzi
Mislila sam na očeve riječi:
“Pravi male korake, uvijek male korake.
Ti si dama”
Ali danas nisam htjela biti dama.
Morala sam uhvatiti voz.
Žena iza šaltera, s cigaretom među usnama
Pogledala me kroz dimnu koprenu:
“Vozovi u tom smjeru ne idu već godinama”
Njen glas bio je tup, stvarniji od kiše
“Nisam znala. Dugo nisam nigdje išla,”
rekla sam
kao da sam ja bila kriva
što vozovi više ne idu
što po tračnicama raste loboda
što su željezničke stanice
postale muzeji nečijih uspomena
On je izašao iz bolnice,
a ja…
Ja sam samo htjela biti blizu
Dodirnuti ga,
ako ne vrhovima prstiju
onda svojom prisutnošću
Ali možda nije trebalo
Možda je sve što tražim uvijek negdje daleko
negdje gdje vozovi nikada ne dolaze
Izašla sam iz stanice
Most s kojeg smo bacali
Ostatke mog hljeba ribama
Sada je bio prazan
kao i moje ruke kojima sam ih hranila
Kao i ja
Sjećanje sam prekrila tišinom
kao što salvetom pokrivam
zdjelu tijesta koje nadolazi
Vratila sam se kući
Mokre kose, mokrog kaputa
Htjela sam ga nazvati, ali nisam
Ruke su mi bile previše studene
a riječi su ostale negdje iza
tamo gdje vozovi ne dolaze
ili možda ipak idu
ali ja sam zaboravila kako se ukrcati
radio gornji grad 
