Osvrt na poruku holandskog admirala Roba Bauera, predsjednika Vojnog komiteta Nato, preduzećima u zemljama Alijanse

“Gospođe i gospodo, rat se vratio na evropski kontinent. Tokom posljednjih godina, sve više osoba u Evropi je svjesno da i njih može zadesiti rat (…) Ako možemo garantovati sve usluge i osnovna dobra, onda će to biti ključni element kapaciteta naše moći…”

Četvrti je decembar, ura 18.15. Izvor informacije – italijanska agencija Adncronos. Ako je izjava, zapravo poruka admirala Bauera “pala” prije 23 sata, u to vrijeme sam bio u jednom marketu. Možda mi je baš u tom času uposlenica narezivala malo pršuta, potom mi je dala mi jednu mozzarellu. Da sam znao šta je admiral poručio, zatražio bih duplo. Dovraga s pažnjom: holesterol, povišen pritisak i te stvari.

“Rat se vratio…”

Ako admiral tvrdi da jeste, i da ćemo, bolje pripremljeni, biti manje izloživi ucjenama Rusije i Kine, šta mi preostaje kao internetskom zamorčetu?

Admiral tvrdi da.

Ja koji to čitam, ti koji to čitaš, vi koji to čitate – kako mislimo o tom savjetu? Admiralskom. I predsjedničkom, on je komandant svih oružanih snaga Alijanse. I tvrdi da je sigurnost odgovornost, i da nije trošak već investicija. Podsjetio nas je da nema više mrdanja, treba povisiti procenat davanja za odbranu, takođe ukazao na primjer priručnika koji su svojim građanima razdijelile vlasti u skandinavskim zemljama, te na njemačku racionalnost: prave bunkere za civile.

Da je me neko upitao šta mislim…

“Ne mislim…, ama baš ništa! Zašto da mislim/o? Tu su drugi da misle za mene i za nas, kao što su mislili za naše djedove i pradjedove 1914. I od Evrope napravili veliku kosturnicu i bolnicu! Da mislim/o na pisce koji su osuđivali rat kao sredstvo? Ali, koga da podsjećam/o

na umjetnički maestralan a značenjski više no tragičan kraj Krležine Barake 5B, dakle na studenta Vidovića čija ruka u samrtnom grču završava u noćnoj posudi (kahlici, tuti – da pojasnim, jer nije lavor)? Na gorku pjesmu Dušana Vasiljeva Čovek peva posle rata? Na Krausovu veliku dramu Posljednji dani čovječanstva?”(Prema Krleži to “najistinitija proturatna knjiga”). Misao austrijskog genija o Velikom ratu kao početku koncepta rata koji postaje svojevrsni perpetuum mobile, čemu i kome? Sjećanje na Hirošimu i Nagasaki, čemu i kome ako se u skandinavskom priručniku govori o 72 kritična dana? Kome i zašto reći da to jednostavno nije tačno?”

Ali, kako to objasniti djeci? Pogotovo onoj najmanjoj. Postoje neke jako loši stričeki, sa kojima nema trt-mrt, levo-desno? Neće biti potrebe da im išta objašnjavamo mi, biće im objašnjeno. Na vrlo jednostavan način.

Admiral tvrdi da.

Admiral nas obavještava, kao da smo njegovi građani. Meni se čini da smo podanici jedne groteskne demokratije. Stanujem u Italiji. Ko treba da me/nas obavijesti? Ko treba da nam kaže da se nadamo miru? Moramo biti neprestano budni, govorio je Tito. Bilo nas je koji smo se na to onomad smijali. “Ne treba nam spavaća soba!”, šalio se jedan moj prijatelj iz djetinjstva. Nasmijali smo na to njegovo, onako kako se smije samo u mladosti, gromko, i s radošću što postoji humor.

I nikad više.

Pokušao sam nasmijati jedno društvance, ovdašnje. Nedavno. Neko je rekao da ne bi bilo loše kupiti ulja, soli, konzervi – raznih, od graha do graška. “A ne, grašak nikako!”, rekao sam. “Radije smrt od atomske…”

Njihov smijeh? Kratak, na svom kraju više grč.

Admiral tvrdi da. Na fotografiji je pozirao s osmijehom.