Ali za neke ljude to „jutro slobode“ neće svanuti – čekali, a nisu dočekali. Zato što su može bit prešli u Carstvo mrtvih; ili pak ne vide budućnost za sebe, ili su se, na koncu konca, već predali izgubivši svaku nadu da će nekad biti bolje. Vidimo kako se na ovom primjeru kosmički Fenomen preobražava u politički. Svanuće dana metaforički znači i dolazak te dugo čekane bolje budućnosti. Tužno je što se politički život više decenija gradi na kategoriji „Bolje budućnosti“, koja se na kraju ne dogodi, jer je uvijek prekine raspadanje jedne stvarnosti, odnosno uspostavljanje cikličnog vremena, kada u stanju haosa nestaje jedna stvarnost, sa svim svojim istinama i obmanama. Možda je paradoksalno da upravo politika, koja se tako ignorantski odnosi prema umjetnosti, preuzima logiku umjetnosti (prije svega teatra) kao osnovno načelo, na kojemu se zasniva. Današnji političar mora biti skandal majstor, poput glumca na pozorišnim daskama. Ako se želi „ugraditi“ u postojeću stvarnost, nužno je da sam sebe stavi u epicentar svoga privatnog Reality showa. Bez obzira što se u današnjem vremenu ljudi natječu u primitivizmu i negativnim vrijednostima. Onaj ko pokaže više primitivizma, kod mase dobija veći ugled. Ljudska stvarnost je „jezički ustrojena“. Ona se pojavljuje i objavljuje u „jeziku“. Jezikom se služi i pjesnik i političar. Ponekad je teško razdvojiti „jezik istine“ od „jezika laži“, baš onako kako je, u novozavjetnom stilu rečeno, teško razdvojiti kukolj od pšenice. Kada čitamo Danteovu „Božanstvenu komediju“ mi imamo osjećaj da je ono što čitamo „istinito“. Dante koristi istinite elemente stvarnosti, koje mi prepoznajemo kao takve, jer se i nama samima događaju. Ali da li je ta struktura Svijeta (sazdana od Pakla, Čistilišta i Raja) istinita? Po svemu sudeći je izmišljotina, odnosno srednjovjekovna konstrukcija. To nam govori da je Danteov Svijet („Božanstvene komedije“) laž sazdana od istine. To je bolje nego ako je istina sazdana od laži. Bilo kako bilo, to nam govori kako su suprotstavljene vrijednosti srasle, kao nokat i zanoktica, kako ih je teško razdvojiti, a ako se razdvoje, to razdvajanje može biti bolno. Upravo zato politička stvarnost ima jako kratko trajanje i brzo se zaboravi (jer se predstavlja kao istina, koja je zapravo kreirana od laži), za razliku od Danteove „Božanstvene komedije“, koja je jedna laž sazdana od mozaika istine, i koja kao takva traje stoljećima. Paradoks komedije je taj što je čovjek može oplakivati, kao što se može smijati tragediji. Znamo da vrijeme potvrđuje istine. Pogotovo „zemaljske“ istine koje su u sporazumu sa „kosmičkim“ istinama. Taj jaz politička stvarnost ne može da prevaziđe. Uvijek se odvija jeftino prevođenje kosmičkih istina u političku stvarnost, kao da je ovaj svemir u svojoj bekrajnoj dubini i širini, nastao kako bi bio dekor za mafijašku kliku u parlamentarnom ruhu. Ostala je upamćena jedna duhovita opaska pjesnika Admirala Mahića koji je ponekad u ljutnji znao reći: „Kafana je svemir, a ne štala“…

.

ZANOĆILI U BOŠNJAKISTANU, OSVANULI U APSURDISTANU

.

„Možete varati sve ljude neko vrijeme i neke ljude sve vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme“. (Abraham Linkoln)

Tako je oduvijek bilo. Vratimo se na sto-dvjesto godina unatrag. Hajnrih Hajne i autoriteti tadašnjeg vremena su ovako pisali „brinući brigu“ o sudbini Svijeta: „Jedinu nadu da do poboljšanja može doći ulijevala je književnost zemlje. Ovo politički i društveno jadno stoljeće bilo je u isti mah i veliko stoljeće njemačke književnosti. Oko 1750. rodili su se svi veliki duhovi Njemačke, pjesnici Gete i Šiler, filozofi Kant i Fihte, a jedno dvadeset godina kasnije posljednji veliki njemački metafizičar, Hegel. Svako istaknuto djelo toga doba odiše duhom izazova i revolta protiv cijelog njemačkog društva kakvo je tada bilo. Gete je pisao „Geca od Berlihingena“, dramatičnu poštu uspomeni jednog buntovnika. Šiler je napisao svoje „Razbojnike“, veličanje jednog srčanog mladića koji je cijelom društvu otvoreno objavio rat. No to su bila njihova mladalačka djela. Starenjem su gubili svaku nadu; Gete se ograničavao na satiru najoštrije vrste, a Šiler bi očajavao da nije našao izlaza koji mu je otvarala nauka, i to naročito velika istorija stare Grčke i Rima. Neka ova dvojica posluže kao primer kakvi su mogli biti ostali. Čak i najbolje i najjače glave nacije odrekle su se bile svake nade u budućnost svoje zemlje“…

Dakle, stvari se nisu bitno promjenile. Aveti i demoni prošlosti su i dalje tu. Lebde nevidljivi iznad naše stvarnosti, i oko grla nam „svilen gajtan“ stežu. Čudesa moderne tehnologije dodatno kompliciraju situaciju. Govore nam da ćemo uz pomoć moderne tehnologije postati čarobnjaci. Naučit ćemo da komuniciramo snagom svojih misli. Ljudi će putem implantata moći mentalno – bez riječi- da razgovaraju jedni s drugima i sa računarima. U taj novi prostor ćemo prenijeti i svoja sjećanja, misli i emocije. I sama umjetnost će postati potpuno drugačija od današnje. Odmah će se prenositi na štampač sve što budete u stanju da mentalno vizualizujete. Uz pomoć moderne tehnologije umjetnička djela stvorena u mašti direktno će se uzimati sa „izvora“ (iz glave) i odmah postajati stvarnost. Vještačka inteligencija će proširiti naše sposobnosti, omogućiti nam da postanemo stručnjaci za sve na svijetu, dati nam sposobnost da kontroliramo svoje tijelo i prirodu. Već smo u procesu tranzicije koji je „predigra“ u suočavanju književnosti s procesima koji se tiču „vještačke inteligencije“. Nezahvalno je prognozirati, ali zagrljaj književnosti i vještačke inteligencije bi mogao pomesti neke temeljne stubove literature. Da li će se tekst u budućnosti pisati preko tastature ili će biti razvijen mehanizam „mentalnog čitanja misli“? Da li će biti tradicionalnog čitatelja ili će postojati neke nove metode recepcije?

Pandemija kovida je vrijeme kada su sve maske metafizike pale, kada je isplivala na površinu ukupna kultura laži, koja je ukorijenjena u društvene temelje. Ali to je, također, najblistaviji eksperiment globalizacije, jer je oproban jedan globalni model ustroja života, koji je pravdan odbranom od pandemije. Ako ništa, to je vrijeme među-stanja, kada je jedna vizija istine oborena, a nova vizija istine još nije „puštena u promet“. Dakle, riječ je o eksperimentalnom vremenu, koje je neizvjesno, jer nije poznato da li će eksperiment biti uspješan ili ne. To vrijeme se još u ranijem vremenu slutilo, jer mnogi ljudi, zagledani u budućnost, predosjećali su jedan veliki globalni vremenski rez, jedan „veliki talas“, nakon kojeg ništa neće biti isto. Da li će novi život biti bliži Raju? To ne znamo, ali sanjati o Raju nije zabranjeno. Možda se jednom i probudimo u Raju, kao što smo zanoćili u staroj, a osvanuli u novoj godini.

U rijeku života jedni nepovratno poniru a drugi izviru, dok decenije i stoljeća huje iznad njihovih glava. O ljudima govore njihova djela, a ponešto o njima kažu i njihovi odlasci kao i njihove posljednje želje. Svojevremeno je u latinskoj Americi jedan njemački putopisac pokušao osvijetliti zagonetni ritual sahranjivanja kod Inka i Maja. „Nije čovjek ko ne umre, smrtnost vam je zajednička sudbina“, prošapta glas s Nebesa. Pomenuti putopisa se nedade zbuniti pa mu Urbi et orbi odbrusi: „Wen zwei das gleiche tun, ist es doch nicht das gleiche.“ Dok je poput legendarnog Aleksandra Humbolta neumorno obilazio groblja po vrletima Anda, primjeti jedan uistinu neuobičajen i zagonetan pomen mrtvima. U svom putopisu pojašnjava: „Grab stein dort hat es eine Lucke, eine offene Stelle. Warum? Sie ist der untergehenden Sonne, zu gedacht.“ Mali otvor na grobu je pružao priliku pokojniku da gleda zalazak Sunca. Posljednja zraka Sunca trebala je probuditi pokojnike iz sna. Inke i Maje su dolazili u tišini. Provodili su život u radu i molitvi i onda u tišini odlazili. Njihova želja da ih i posthumno ogreje tračak Sunca govori o vječitoj težnji ljudskoj da pobjegne iz tmine. „Arheologija, lingvistika, folklor i religija sazdali su širok okvir unutar kojega se odvija bajkovito putovanje kroz stoljeća, kontinente i kulture“, mudruje čovjek dalje. No uprkos svemu zbunjenost ostaje. Na jednoj od stranica svoje knjige „Atlantida“ naš slavni putopisac Ahmed Bosnić zapisuje: „Nestanak Atlantide se odigrao prije nekih jedanaest i po hiljada godina. Nije li čudno da početni datum starog egipatskog kalendara pada prije prije 11. 541, staroasirskog 11.542, staroindijskog 11652, staromajskog 11. 653. godina? Odakle tolika podudarnost? Svi stari kalendari su imali evidentiran jedan vremenski graničnik koji su nazivali „nulti dan“, odnosno „sudnji dan“ kako se danas naziva. Je li to bio onaj dan u kome je zauvijek nestala Atlantida?! Proučavajući kalendar Maja, Oto Muk je čak došao i do tačnog datuma kataklizme u Atlantiku. To je 5. Juli 8.498. godine prije nove ere! „…Toga dana je uništeno središte crvene prakulture u Atlantiku, a narod Maja je zadesila nezaboravna patnja i oni su od tada opsjednuti tom kataklizmom i njenim eventualnim periodičnim povratkom“, objašnjava ugledni austrijski naučnik i istraživač. „Od tog dana Maje podižu kalendarske građevine, prinose mnogobrojne ljudske žrtve, i cijeli svoj život, sve svoje vještine i umijeća, sav stvaralački potencijal podvrgavaju tom kalendarskom ritualu!“

Čini se da je ta čovjekova opsjednutost sumrakom civilizacije ponekad jača čak i od ljubavi. To je antička borba između Erosa i Tanatosa. Ljubavi i smrti. Ljubav produžava život, ona obnavlja križanjem konture bića koje je već postojalo u vremenu, dok nas smrt (Tanatos) odvlači u podzemni svijet bezimenosti, nepostojanja – bezobličnosti i sjedinjuje nas sa mrtvom tvari, kakva je Zemlja (ili je ona barem takva naizgled).

„Da; kada izgovorite naše ime, tiho, – u njemu i dalje zvuči staro ime, dosadno, mračno, poput zvona potonule Crkve…“ I Harold nastavlja, kao usred priče: „…Tada je veliki val zapljusnuo kraljevsko prijestolje i odvukao je Posljednjeg u duboki zaborav. Tu su ostali da žive njegovi unuci, djeca doline. Ali mnogo kasnije, u Srednjem vijeku, dolazi u zemlji ponovo jedan od njih na vlast. Zar ne, mama? U jednom drugom carstvu, zapravo, sa prikrivenim imenom i samo kao mali, vazalni kralj. Nakon njega ostaju neko vrijeme na površini i ponovo se pojavljuju u povijesti tokom Tridesetogodišnjeg rata. Ali ubrzo se umore u sitničavostima i neprijateljskim prepirkama i, nemoćni, napuste staro ime. I ono pada, pada duboko unazad, sve do starih paganskih kraljeva… A ja – ja sam upravo potonuo u bezimenost.“ Harold, glavni junak Rilkeove priče „Posljednji“ je jedan ojađeni čovjek, koji provodi predvečerje sa majkom – samo još jedan proljetni sumrak, još jedan dan, prije nego što i on ode u bezimenost, a zidovi stana u kojem je živio izgube svaku uspomenu na njega, zidovi koje je njegov duh tokom života tako snažno u sebe primio. To je samo jedan dan na zemlji, dan kao i svaki drugi, dok smo izloženi bolesti, u želji da se suprotstavimo svijetu, koji ne obraća pažnju na nas, koji ne drži do našeg postojanja, a mi tako uporno želimo da ostane neki pomen na nas. To podjednako želi pjesnik Rilke, kao i junak njegove prozne priče. Obojica se na dvije razine bore sa ništavilom prolaznosti. Junak ove priče postaje sumnjičav prema ljubavi, prema životnoj dramaturgiji u koju ga uvodi sjedinjenje sa djevojkom, suprotnim polom – on čak kao da utjehu pronalazi upravo u Tanatosu, kao da želi da ga snaga njegove obmane potpuno obuzme, kao da traži utjehu vječne anonimnosti, beskrajne Bezimenosti. U priči je zapisano: „On živi dva života. Jedan prema naprijed i jedan duboko unazad u prošlost. To ga čini tako, – tako širokim…“ Mislim da je u tom udvostručavanju, u umnogostručavanju činjenica života, zapravo sadržana i njegova tajna. „Djetinjstvo je jedna zemlja, potpuno neovisna od svega. Jedina zemlja, u kojoj ima kraljeva. Zašto ići u izgnanstvo? Zašto ne postati stariji i zreliji u ovoj zemlji?…“ Vrijeme djetinjstva u odraslom čovjeku je jedna zasebna zona, u kojoj vlada dijete, koje nije istovjetno sa njegovim trenutnim „Ja“. To je jedna čudesna enklava duha. Ali da li je to tako sa ukupnim ljudskim životom? Samo jedan čovjek možda da živi živote u nizu, na principu prekidanja kontinuiteta između životnih etapa, kao što i sam sadržaj života biva prerezan. Jedan svijet dobijemo, a drugi izgubimo. Pozadina ove Rilkeove priče su razne kraljevske dinastije iz Srednjeg vijeka, koje su se borile, vladale – kroz naraštaje, a potom odlazile u nestanak. Prekrivao ih je veo anonimnosti, premda su u životu bili kraljevi. Na početku priče se pominju neki portreti ljudi koji odavno nisu u životu, putem kojih se povlači paralela sa vremenom postojanja, kao što u mnogim kućama portreti bake i djeda prisjećaju na neka davno minula vremena, ali ukazuju na postojanje izvjesnog kontinuiteta u vremenu. Na kraju se sve svodi na izmenjivanje naraštaja, koje je tako lijepo opisano u starozavjetnim knjigama, koji po redu vremena odlaze u Nestanak. Umjetnost je samo jedan krik protiv ništavila upućen u ambis bez dna. To je čežnja za originalnošću, za stvaralačkim potencijalom koji se ne može ponoviti u istom obliku. Čovjek nije mašina serijske proizvodnje, on želi da se diferencira kroz neponovljivost, a njegov duh teži da ostavi pečat posebnosti u vremenu i prostoru – u materijalu. Upravo je to ova Rilkeova priča – iznutra i izvana. Iznutra po sadržaju, koji upravo taj problem prolaznosti tematizira, a izvana – kao jedno umjetničko djelo, otisak duha jednog čovjeka koji je i sam izložen strahu od nestanka i koji želi da ostavi jedan mali trag svoga postojanja. Mislim da je upravo tu sadržana najveća uzvišenost umjetnosti.

.

Tekst i foto: MARKO RAGUŽ Sarajevo, jesen 2024.