Miraš Martinović, Doba velikih poema, IGO Pegaz. Bijelo polje 2022.

Zbirka poezije „Doba velikih poema“ je pisana u vrijeme početka rusko-ukrajinskog rata, 2022 godine. Čak i jedna pjesma u zbirci nosi naziv „Mariupolj“. Opisan je ukrajinski grad kao grad duhova i sjena, jer su živi stanovnici napustili taj grad, koji je zbrisan sa lica zemlje. To je grad koji je preselio u Kalvinove „Nevidljive gradove“, kako piše u stihovima pjesme „Mariupolj“. „Čitajući Eshilove „Persijance“ ovih dana… vidim naše dane…“ Da bismo sastavili mozaik istine, nekad je potrebno razmišljati na dugim vremenskim distancama, što Miraš Martinović nagovještava uvodnom rečenicom svoje zbirke poezije „Doba velikih poema“, a koja je i temeljni postupak obrađivanja tema u ovoj zbirci. Ratno stradanje u Ukrajini je samo vrh ledenog brijega, koji viri iznad ponora vremena, i koji je kao takav vidljiv za ljude sadašnjice. Rat je Otac svih stvari, govorio je prije 2 500 godina u grčkom gradu Efezu filozof Heraklit. Njegovo porijeklo je metafizičko, poput rata titana u kosmosu. Vrijeme potvrđuje da se uzroci rata ne mogu eliminirati životnim standardom i tehnološkim napretkom. Cjelokupni hod čovječanstva je pratio i rat, na svim njegovim bitnim prekretnicama. To nije izuzetak ni u današnjem vremenu. Premda je tehnološki razvoj naoružanja dosegao svoj vrhunac, možemo zapaziti i smanjeno prisustvo metafizičkih elemenata u javnom prostoru, kada je u pitanju priroda ljudskih ratova, što nipošto ne znači da oni ne postoje. Potrebno je sa nekog trenutnog fenomena razgrnuti naslage mita i istorije, kako bismo imali barem približno uvida u cjelinu nekog problema. Rat je ljude pretvorio u sjene i utvare u antičkim vremenima, u koje ponire ova zbirka, u vremena Helade i Persije i drugih drevnih zemalja i gradova. Sudbina sustiže, zatvori krug, hiljade grobova se otvori u zemlji tuđoj i dalekoj, zapisano je u stihovima Miraša Martinovića. To su vremena u kojima ratuju i živi i mrtvi, jer su mrtvi probuđena savjest živih. Ponekad žezlo naracije preuzima pjesnik Mrtve armije, i stvarnost ove poezije oscilira između redova mrtvih i redova živih, jer se ona posmatra očima sjena u podzemnom svijetu, gdje su bačeni oni koji su položili oružje na bojnom polju. To je svijet u kojem su prisutni Bogovi, koji se sele u duše ratnika, čime oni postaju živi hramovi i utočište bogova, prije nego što dospiju u Had. Pjesnik Mrtve armije je svjedok velikog poraza, čija je savjest prepuštena erinijama, koje ga progone, i kletvi mrtvih vojnika, i njihovim sjenama, jer su ostali nesahranjeni u tuđoj zemlji. Svi mrtvi su sa nama, radeći za žive. Najbolji su komandanti oni koji sebi komanduju, jer su prepušteni sopstvenoj savjesti, pošto je to jedini put za izlazak iz bezizlaza, zapisano je u stihovima ove zbirke Miraša Martinovića. Vojsku vodi nešto jače od naredbe zapovjednika, jer ona prati tok nevidljive rijeke u sebi, koja joj pomaže da savlada teškoće u svojim putovanjima po nigdinama tuđih zemalja. To su ratovi drevnih vremena koji jako vode računa o njegovim metafizičkim odrazima, jer kad ratuju ljudi, onda ratuju i bogovi i druge metafizičke sile. One su i stvarni uzroci ratova, a bez njihovog utjecaja se rat između ljudi ne može niti početi niti okončati. Stoga su iznad ljudskih zakona uvijek prisutni i božji zakoni, jer bez njih ovi ljudski ne bi mogli biti održivi. Potrebno je držati se običaja predaka, odnosno mrtvih, jer su oni podjednako moćna vojska kao i ovi živi. Antička kultura je mrtve tretirala kao i žive, računala je s njihovim prisustvom, a prelazak u podzemni svijet mrtvih je bio sastavni dio stvarnosti, u koji se vjerovalo kao u sve ono što je vidljivo golim okom. Tada su snovi bili znamenja onostranog svijeta, i vladari su imali zvjezdoznance, koji su im tumačili snove, jer se smatralo da Bogovi progovaraju kroz njih. Stoga je najvažnija ratna strategija bila umilostiviti metafizičke saveznike i dobiti ih na svoju stranu. Šta je rat, ako se on ne iskuje u jeziku i time ovjekovječi? Jer jezik je ubojitiji od bilo kojeg oružja, što su stari narodi jako dobro znali. Toga je ova zbirka Miraša Martinovića itekako svjesna. Onaj koji ubija ili blagosilja riječima je čarobnjak koji vlada nevidljivim silama. Riječi pjesnika podrivaju Carstvo, sužavaju njegove granice, navodi se u ovoj zbirci. Carstva će biti pretvorena u prah, ali u jeziku će živjeti još mnogo godina, ako dobiju milost uobličenja. U jednoj pjesmi se opisuje rušenje drevnog grada Jerihona. Nekada je to bio čin usmjeren protiv bogova, jer srušiti neki grad znači okrenuti koplje protiv boga, čega je u današnjem vremenu čovjek mnogo manje svjestan. Danas, kada se neki grad sravni sa zemljom hipersoničnim raketama, kao što se to trenutno dešava u Ukrajini, vrlo se rijetko govori o grijehu prema Bogu ili sličnim metafizičkim silama. Barem se te nevidljive sfere izostavljaju iz natpisa u medijima, koji izvještavaju o zbivanjima u zaraćenoj zemlji. Međutim, sve ono što izostavlja moderno izvještavanje o ratu, književnost, poput ove koju piše Miraš Martinović, uzima u razmatranje. Autor ove zbirke poezije to postiže razmišljanjem na dugim vremenskim distancama, odnosno dovodeći u kontrapunkt antička vremena i sadašnjost. Onaj ko je listao makar i površno antičku književnost, barem Homera ili grčke tragičare, ima uvid u složen metafizički splet odnosa koji se formira iznad svakog javnog događaja u nekom gradu na zemlji. Metafizičke sile su bile sastavni dio svakodnevnice tadašnjeg čovjeka. U ovoj zbirci se opisuju i drevni gradovi Babilon i Jerusalim. A nakon prisilnog rada skupljasmo se na vodama vavilonskim, plakasmo i od suza naših zidasmo nebeski Jerusalim, glase stihovi iz jedne pjesme. Ukoliko se ruše gradovi i skrnave hramovi, ubijaju njegovi stanovnici i šalju u izgnanstvo, slijedi odmazda s neba. Ona se dogodi na neočekivane načine, koji se ponekad i ne pripisuju metafizičkim uzrocima. Šta bi bez sjećanja bili mrtvi u bezdomstvu, pita se Miraš Martinović u ovoj zbirci. Ne zaboravite jezik svoj, poručuje prorok iz tamnice. Carstva će minuti, a ratovi se stišati. Preostaće tragovi samo u jeziku, koji će pronijeti glas o jednom vremenu u daleku budućnost. Carstvo će se podijeliti, duboka provalija će se otvoriti među ljudima, a samo jezik može premostiti ponor i ponovo spojiti ljude. Posebno u vremenima krize i ratnog stradanja jako je vrijedna poezija koja ima metafizičko, mitsko i historijsko uporište, jer time postaje i savjest čovječanstva, čime njena anti-ratna poruka često može spasiti nečiji život, spriječiti novi rat ili na drugi način ostvarivati svoju humanu misiju. Posebno ako učini vidljivim nevidljive i potisnute istine, koje se svjesno guraju u stranu, jer ometaju ciljeve politike i ratne strategije. Ali da bi se nešto nevidljivo učinilo vidljivim, potrebno je biti veliki poznavalac mitske i pjesničke tradicije, što Miraš Martinović i jeste. Na taj način se postiže da narativni fond prošlosti razotkrije neke skrajnute nepravde, koje najčešće ostaju nevidljive, a koje po običaju u velikom broju prate suvremene ratove.

 Sarajevo, 06. 12. 2024.