Staze, lica i predjeli naše unutrašnjosti dovode nas u sasvim neočekivane razgovore i odnose. U svijetu, koji podsjeća na ovaj naš, ali koji je odražen u ogledalima unutarnjeg, tako da su i staze i lica uronjeni u svjetlost drugačije energije, jednu mentalno-duhovnu svjetlost, od koje su satkani naši snovi. Pošto je ta svjetlost ispletena munjama nebeskim, prizori izgledaju kao da je život sa svojim pokretnim kadrovima udahnut u starinske, crnobijele fotografije. Stvoreni su virovi vremena, koji spajaju ono što se davno dogodilo i ono što je trenutno sanjano, kako bi se iz zagrljaja stvarnog i nestvarnog razgranale staze u neke sasvim nove predjele budućnosti. Naime, u snoviđenju sam hodao obalom rijeke Drine čiji je huk odzvanajao hodnicima sna, baš kao u stvarnome životu. Heraklit je kazao da nikada ne gazimo istu rijeku, što je u ovom slučaju bilo istinito. Ona je sada tekla nekim sasvim novim predjelima, obasjana svjetlošću, koja je tek neobična refleksija dnevne svjetlosti. Bio je vrhunac ljeta i znoj je probio kutove moje košulje. Zastadoh usred prekrasna krajolika pored jedne puste autobuske stanice, iznad vrbaka koji su se nadvili nad Drinom, osluškujući tihi žubor njezinih brzaca i virova. Ne remeteći savršenu harmoniju prirode govorim sebi u Andrićevom stilu: Svi koji stradaju i umiru za svoje istine jedno su s Bogom i čovječanstvom, i baštinici su vječnosti koja postoji samo za one koji vjeruju i pate, ugaoni su kamen u budućoj zgradi novog čovječanstva, koja će se, nakon svih muka i zabluda, ipak ostvariti kao misao božja na zemlji. Bio sam u potpunosti skoncentriran na huk Drine tako da nisam odmah opazio vozilo koje se zaustavilo iza mojih leđa. Kada sam se okrenuo, ugledah prašnjavi stari autobus, baš jedan pravi old tajmer, kakvi su se vozili prije rata. Na njemu je bio natpis “Vihor”. Kakav li je ovo vir vremenski koji se s nama poigrava te nas baca iz jednog vrtloga u drugi, pomislih u sebi? Vrata se otvoriše, izlazi jedan putnik, autobus poput vihora nastavlja dalje. Bio je odjeven kao profesor, u elegantnom sivom odijelu sa kravatom i naočalima sa debelim staklom. Ovaj nije „naše gore list“, pomislih, nije to ta japija. On definitivno nije „brend“ višegradske Varde. Njegov lik kao da je bio izrezan iz nekog drugog svijeta, koji nema mnogo veze sa ovdašnjim „stazama i bogazama”. Izvinite gospodine, koliko je Višegrad udaljen od ovog mjesta, upitao me je. Dvadesetak minuta hoda, rekoh, i ja sam upravo krenuo na višegradsku ćupriju. Ah, divno i vi idete tamo. Onda možemo zajedno prekratiti put, ako mladi gospodin nema ništa protiv. Na tren stade da pripali cigaretu, pa se predstavi: Ivo je moje ime, veli, Ivo Andrić. Vraćam se sa jednog dugog odsustva, započe Andrić svoje pripovijedanje. Bio sam neko vrijeme zatvorenik, krijem se od vlasti. Jedan sam od onih Principovih „pobunjenih anđela“, a to je biljeg i teško breme na leđima. Ovo su vučja vremena kad se mudrom vrijedi mudrim ne činiti. Šapuće se da uskoro počinje rat. Namjeravam se ovdje skloniti, u starom zavičaju, jer stanje u gradovima je postalo surovo i nepodnošljivo. Ljudi otvoreno govore o nevidljivom frontu, i pričaju kako se mnogi odmeću u ilegalu. Iskreno se nadam da je u mome Višegradu onako kao što je nekad bilo, da nešto od starog svijeta još uvijek živi u ovim zabačenim klisurama duž kanjona Drine. Moj svijet se u hladnim, maglovitim gradovima odvojio od društva jednom nevidljivom pukotinom, od kojeg sam otpao kao ova jabuka. Pri tome je nagazio cipelom na jednu od brojnih jabuka, koje su ležale ispod stabla. Rat je na pomolu, nastavio je Andrić, a uvertira mu je ekstremno otuđenje ljudskih odnosa. Nekakva velika praznina i odsustvo radnje je zjapilo između ljudi. Bezdan zove bezdan, što bi se reklo. Sve je obesmišljeno, kao da je iz stvarnosti iscurila mašta pri čemu su ljudi izgubili svoj identitet. Ali pogledaj, tamo iznad puta još uvijek radi kafana “Plave vode”, kao nekada. Možemo svratiti da nešto popijemo i malo predahnemo, sigurno su još uvijek tamo oni starinski karirani stoljnjaci. U ovoj torbi nosim rukopis svog novog romana koji govori o novoj zastrašujućoj vrsti otuđenja, rekao je Andrić cugajući „Jelen“ pivo. Ali ovdje je izgleda sve kao nekad, što djeluje umirujuće. Još nije sve izgubljeno, a nikad nije sve izgubljeno, govorio je Čehov. Ah, eno na zidu zgrade preko puta naslikan divan mural Fati Avdaginoj.

Gledam Drinu, njene vode plave, ostaj zbogom voljeni moj grade – nekad se pjevalo. Ali samo na platnu Kina Bosna je sve kao nekad, pominjem jedan stih benda „Zabranjeno pušenje“. Tu se sada prikazuju filmovi, koji su u stanju da od umjetničkih kadrova proizvode stvarnost. U tom trenu s gornjeg kata niz drvene basamke siđe jedna zgodna i lijepo odjevena dama. Andrić je prepoznade i srdačno pozdravi, govoreći: Otkud vi draga prijateljice. „Obilazim stare staze i bogaze, veli ona, ovdje sam prenoćila. Čeka me danas puno posla. Vidjet ćemo se pred akšam na višegradskoj ćupriji, kao u ona davna vremena našeg djetinjstva“. Radila je kao kustosica jedne galerije u Parizu, a u Višegrad je došla u potrazi za tragovima prijeratnog života tog grada, koji imaju veze sa balkanskim, orijentalnim folklorom. Andrić otpuhnu dim cigarete, pa otpoče sa pripovijedanjem: Ta žena se zvala Nepomućena Radost Života, ali to je u jeziku kojim je moja duša govorila s njom bila jedna jedina zvonka riječ. S tom ženom sam svojevremeno u Parizu dogovorio sastanak; usred grada, u po bijela dana. Ja sam došao. Ona nije došla. Čekao sam je. Čekao sam je najprije strpljivo i veselo, a onda sve nemirnije i teže. Sati su prolazili, a ja sam kao uklet šetao na uglu gdje me je ročila nevjerna žena. Moje čekanje je prelazilo u očaj. Zaklinjao sam se da ću otići ne okrenuvši se, ali sam se sa ugla vraćao: samo još jednom! I šetao sam ponovno. Stalo mi se priviđati. Žena koja je dolazila imala je njen hod. Druga je imala njenu haljinu. U treće sam vidio njen nakit na vratu. Ali nje, nje nije bilo…

Andrić se prenu iz razmišljanja te izrazi želju da se spustimo do Drine, jer je tu bila „Rajska plaža”, kako se nazivala jedna riječna uvala u vremenu njegovog djetinjstva. Uskoro se kroz šiblje ukazala Drina. Andrić je skinuo cipele i duge crne čarape, zavratio je nogavice i zagazio u rijeku. Nešto šapće, zagledan tamo daleko preko rijeke u drugu obalu:

„Koga li ljubi sada ona mlada žena?

Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šestnaest godina, prolazi – Bog zna zašto – jutros mojim sjećanjem.

Koga ljubi sada ona mlada žena?

Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.

Koga ljubi sada ona mlada žena“?

U međuvremenu Andrić izlazi iz ledeno hladne rijeke. Pokušavam svojim novim romanom da opišem otuđenje koje mi se desilo, kazuje drhteći od zime. Kako je moguće da se nešto tako surovo dogodi jednom dječaku, koji je odrastao na obali Drine, u jednom šarenom i raznovrsnom svijetu lica i predjela bosanske kasabe. U tom novom literarnom svijetu će biti ubijena radnja i fikcija. Ona će u prvom valu postati virtuelna, a potom će potpuno nestati. Likovi će biti lišeni radnje, govorio je uronjen u neku onozemaljsku svjetlost, koja je lebdjela iznad rijeke poput prozirne bijele izmaglice. Život kakav smo stoljećima poznavali, ubijen je. Njegov glas je odzvanjao iznad riječnog korita, preobražavajući se tek u eho jednog prohujalnog svijeta. Kustosica pariške galerije ponovo odnekud banu kao priviđenje. Iza naših leđa je kriomice snimala njegov monolog pametnim telefonom, jer publika u njezinoj galeriji pokazuje interes za našeg Nobelovca. Navodno je Andrić postao atrakcija te galerije i sve što izgovori, napiše ili odsanja postaje tražena roba u toj galeriji. Raspitkuje se i o rukopisu njegovog novog romana koji ima radni naslov „Ne ruši sve mostove, jednom ćeš se vratiti“. Posjetioci te galerije su bili virtuelni, a ni sama galerija nije postojala u realnom prostoru. Iz kožne torbe je ispao jedan list Andrićevog romana. Kustosica je s pažnjom sjela na obalu, s namjerom da prenese sadržaj tog lista romana svojoj virtuelnoj publici. U njemu se opisuje svitanje u jednom padinskom naselju u Sarajevu, gdje je Andrić proveo prethodnu zimu. Bio je to podijum Andrićevog otuđenja, o kojem se govorilo u tom romanu. Neobične su te njegove staze, lica i predjeli, koje će jedno novo svitanje razvejati. Andrić nastavlja sa monologom: „Tada krv oboji moj pogled, niknu žudnje duboke kao bezdani i stare kao svijet, i pred ovim očima porastu zagonetni oblici ženskog tijela do nemile veličine i kobnih simbola nečeg većeg, opojnog, smrtonosnog. I krv koja u sebi svemir nosi zaustavi put svoj u glavi. Rastem i bivam velik i bezimen kao podnevno nebo, modri žarki beskraj po kom bludi jedna čežnja bez prestanka; jedno se ogromno ognjeno sunce njiše od sljepočice do sljepočice. I te oči su posrnuli meteori, na bespućima traženja“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 07. 12. 2024.