.

Već godinama, od svoje “američke faze” do danas, obilazim oko pjesama ADRIANNE RICH, a da zapravo ne znam pravih razloga. Donijela sam kući njene najvažnije knjige (pjesme i eseje) , prevela 15-tak tekstova za osobnu uporabu i odložila sve “za neko buduće vrijeme”. Vidjela sam uglavnom laganu mrežu “dodirnih točki” oko njene ličnosti i osnovnih poetičkih načela, ali ono što je nedostajalo, bilo je čvršće prianjanje, pristajanje uz “krajolik duše” u kome se Adrianne kretala. Trebao se dogoditi prijelaz u “kasnu srednju dob”, da bih shvatila dubinu njezinog pretraživanja bitnih pitanja postojanja, djelovanja, starenja, usamljenosti, borbe za održavanjem uspravne kralježnice, o čemu njene pjesme govore. Akademski definirano, njena su interesna područja: “identitet, seksualnost, politika”, a način bavljenja i introspekcije odgovara naslovu njene najslavnije zbirke, DIVING INTO A WRECK / RONJENJE U OLUPINU.

.

Zaista, bogata biografija poput njene, dala je dovoljno materijala. Živjela je prikladnih osamdesetak godina (1929-2012) ostvarila je značajnu karijeru: bila je pjesnikinja, esejistica, feministkinja, sveučilišna profesorica, majka triju sinova, aktivistkinja u borbi za ženska prava i na kraju, odana partnerica svoje posljednje ljubavi Michelle Cliff. Valja istaći kako se period njene najživlje aktivnosti, u kome je po ocjeni javnosti bila “provokativna i inspirativna”, događao u godinama prilične zatvorenosti za “alternativne” izbore i žensku ravnopravnost. Životne odluke poput njenih traže čeličnu volju i sposobnost izlaganja svim vrstama prezira, kritike, opstrukcije i izopčenosti. Nakon njihova razvoda, njen suprug, ugledni ekonomist Alfred Conrad, počinio je samoubojstvo. Je li bio razočaran neuspjehom njihova braka, izborom “istospolne strane” ili njenim rastućim književnim uspjehom, ostaje na razini nepotrebnih kalkulacija.

A ona je “pisala pjesme” i to je bio jedini slobodni teritorij na kome je imala prigodu reći svoju istinu, pokazati svoju stranu stvari i otkriti što je u olupini još ostalo potopljeno. Mučio ju je reumatoidni artrisis, starenje, ograničeno kretanje. Ali do konca života pisala je kao da je na početku priče u kojoj poezija s velikim početnim slovom ima ulogu manifesta, evanđelja, deklaracije i oporuke, i izbrusila je jedan “osebujan, osoban i moćan stil”, kao jedna od najsnažnijih američkih pjesnikinja 20. stoljeća. Po poetičkim obrascima i usmjerenju obično je stavljaju u paralelni niz: Ginsberg, Snyder, William Carlos Williams. Stih joj je fleksibilan, otvoren, često u dijaloškoj formi, usmjeren prema stanovitom subjektu ili javnosti, kada dobiva i polemičku crtu. Jasna je u idejama, gotovo militantna u obrani svojih načela. Piše kao netko “tko nema što izgubiti” ali ne preuzimajući pri tom ulogu žrtve. Njena je duša “pobjednica zla” i nikada nije spremna na predaju.

Ono, što me trajno fascinira u njenoj poeziji, jest razorna iskrenost, sposobnost skidanja svih psiholoških velova, ples po žeravici i osmijeh koji pri tom nosi na licu: žalostiv, poluironičan, neprilagodljiv na kompromis. Osmijeh STRANKINJE, o kojoj ne znam pisati, budući da je pod tim naslovom samu sebe opisala najbolje.: “Uđem li u sobu zaklonjena sjenom / i čujem ih gdje govore mrtvim jezikom/pa ako me zapitaju tko sam/ što bih mogla reći osim / da sam androgin/ ja sam živa misao koju ste zaboravili / opisati u svom mrtvom jeziku/zadnja imenica, glagol preživio / samo u infinitivu /slova moga imena zapisana su / pod kapcima mrtvorođenoga”.

I kad bih zaista posjedovala taj lovor zasluga, lovor kasnih godina, s ljubavlju bih ga položila kraj njena imena i posljednje zemaljske postaje.

.

8. prosinca 2024. Flora Green