„Jednog davnog ljeta na Hvaru ostala mi je nedopijena dokraja vinska čaša, na stolu od kamena. I danas, posle mnogo vremena, ja mogu da zagledam u tu široku čašu i da na sjajnoj površini vina vidim pergolu sa okrajkom neba i da naslutim živ i nejasan odraz moga lica i pored sebe seosku djevojku koja govori glasom iz grudi, popravljajući kosu i izvinjavajući se: “Imamo samo sira, hljeba, maslinki i vina.” U to malo svjetle tečnosti, koliko grob da se prelije, što je ostalo iza moje utoljene žeđi, ja sam nekad mogao da utopim ne samo sve što jesam, što sam bio, vidio i znao o životu, nego i sva vina ovoga svijeta i svijet sam sa svima promjenama i svima stvorovima i ljudima, živim, pomrlim i nerođenim. Dug dan na ljetnjem moru, vino, hljeb, maslinke, i nasmijana mlada žena sa toplim glasom koji dolazi iz grudi. Pa to je bilo mnogo više nego što je meni izgledalo da treba za moj kratak vijek bez računa“, pripovjeda Ivo Andrić u jednom svom putopisu.

Kao što postoji stvarni lik i odraz u ogledalu, tako postoji i stvarnost i njen duhovni, nebeski odraz. Da bismo povezali te dvije stvarnosti, potrebna nam je pomoć viših sila. Neki se služe magijom riječi, to jest poezijom. Rijetki sretnici imaju priliku u svemirskom brodu izaći iz zemaljskog balona od sapunice. Međutim, jedan od najstarijih i najprovjerenijih modusa je upotreba božanskih napitaka, kakvo je npr. vino. U stripu „Svemirska kraljevina“ vino je metafizički posrednik između zemlje i neba, koji su povezani tajnim putevima. „Ja sam jedini, koji ima lozinku za onostrano“, samouvjereno bi mogao izgovoriti Jazbec, glavni junak stripa, nakon što ispije prvu čašu vina. Nema nikakve sumnje da je jedna od prednosti upotrebe prekomjerne količine opijata, to što bivamo izbačeni iz unaprijed utvrđenih pravila kretanja. To su staze, obilježene semaforima, koji nas nastoje ukalupiti u realnost korisnih/podobnih društvenih tijela, kojima je pravac kretanja unaprijed trasiran. Nakon jedne boce vina se okuražimo i pustimo dizgine, što bi se reklo. Putevi nas nanesu na stranputice i dovedu u nepredviđene okolnosti, a to je samo uvertira za dospijevanje na mjesta gdje se dodiruju zemaljsko i nebesko. Taj kontakt među njima je svakodnevan, to jest smisao svakog božjeg dana je da pronađemo nov i originalan portal koji posreduje među tim realnostima. U stripu „Svemirska kraljevina“ je vino taj posrednik koji staze stvarnog grada Blaževdola spaja sa nebeskim Blaževdolom. Tok postojanja se odvija na jednoj nižoj frekvenciji, koja prožima svakodnevnicu i ono što je uobičajeno. Ali postoje mjesta gdje se taj tok povezuje sa frekvencijama višeg stepena, a na tim tačkama se odvija probijanje granica, odnosno ukrštanje stvarnosti. Čovjek ima patološku potrebu da se uzdigne iz frekvencija svakodnevnice u te više, kosmičke frekvencije, koje nije do kraja spoznao, ali ih sluti. Tako bi se povijest čovječanstva zadržala na nultoj poziciji, na poziciji arhaičnih plemena bez kulture i jezika, da čovjek nije imao potrebu da probije okove ograničenosti. Neartikulirani krik prastarog čovjeka je probio okvire i uobličio se u jezik; jezik je u svakodnevnim frekvencijama spoznao svrhu prenesenog značenja u jeziku, koje frekvencije svakodnevnice prenosi u više zone postojanja. U toj potrebi za uzdizanjem je nastala umjetnost, koja ljudsko postojanje teži približiti Bogu, odnosno kosmičkim i univerzalnim istinama. Društvo nas prisiljava da naš pogled na svijet „odrvenimo“ realnošću, da postane krut, kao kožnjak drvosječe. Tako da je svakodnevno poželjno prebaciti se u naš metafizički, nebeski odraz. To je temeljni postupak koji se primjenjuje u stripu „Svemirska kraljevina“. Vinski podrum kao kosmodrom u ovome stripu je samo vanjsko, tehničko rješenje da junak dospije u nebeski Blaževdol. Tako se dva pripita junaka ovog stripa pitaju zašto se naša galaksija zove „Mliječna staza“? Možda bi bio adekvatniji naziv „Vinska staza“, pošto vino zemljane mnogo bolje uznosi u sfere galaksije. Mnogo toga na zemlji je „odrvenilo“, a umjetnost, što je odavno poznato, mora da ima ulogu sjekire koja lomi led u nama, u našoj percepciji. Džoni Štulić je u jednoj pjesmi imao kovanicu – „daleko od istine“. Zaista, čini se da se najveći dio ljudskog postojanja odvija u zonama, koje su daleko od istine. Ljudi prave ciklične kružnice na svoj način, ali čini se da su te kružnice nekako izmještene u polje koje nije na adekvatan način povezano za tokovima univerzalnih istina. Tako da je i jezik društvene stvarnosti jako odvojen od tih istina, a samo krhke spone umjetnosti i poezije povezuju te otuđene ljudske stvarnosti sa kosmičkim istinama, koje nisu do kraja poznate, jer ih samo slutimo – ili ih poistovjećujemo sa Bogom. Tako da bi se povijest čovječanstva mogla svesti na najblistavije tačke, na način na koji je to učinio Stefan Zweig u svojoj knjizi „Sternstunden der Menschheit“ („Zvjezdani sati čovječanstva“). Stefan Zweig pokušava u jeziku locirati neke od najblistavijih trenutaka u povijesti čovječanstva, koji su značili prekretnice te povijesti, odnosno probijanje granica, nakon kojih „ništa ostalo nije kao prije“. Takva mjesta u postojanju čovjeka na zemlji se ne bi mogla desiti da ne postoji potreba da se jedan učahureni svijet proširi, da se njegove stege odbace kroz probijanje granica i prelazak u više sfere stvaranja. Postoji mnogo takvih pojava u prošlosti – od Isusa, Kolumba, Leonarda da Vinčija, Galileja koji su mijenjali tok ljudskih zbivanja na zemlji, jer pokrenuti božanskim stvaralačkim/osvajačkim nagonom, oni su osvajali više stepene postojanja, vodeći na tom putu za sobom i druge ljude. Tesla, na primjer, tvrdi kako postoji opće znаnje i istine koje je čovjek oduvijek posjedovаo. „Po mom osjećаnju i iskustvu“, veli ovaj naš genijalac, „u svemiru imа sаmo jednа mаterijа i jednа vrhovnа energijа sа beskonаčnim brojem mаnifestаcijа životа. Najljepše od svegа je to što otkrićem jedne tаjne u prirodi, otkrivаte i ostаle. One se ne kriju, tu su oko nаs, аli mi smo slijepi i gluhi zа njih. Ako se emotivno vežemo zа njih, one nаm sаme od sebe dolаze i prilaze“.

Nema nikakve sumnje da svaki čovjek ima blistave trenutke u svome životu, koje pamti kao nešto što je životna vrijednost. Tako je oduvijek bivalo. Čežnja za iluzijama je nasušna potreba, pa se otuda javila i potreba za „svemirskom kraljevinom“. Ako u svakom božjem danu ne pronađemo taj magični prostor, koji svakodnevnicu povezuje sa višim frekvencijama postojanja, onda ta svakodnevnica tavori u jako prizemnim zonama postojanja, koje nije povezano sa smislom i univerzalnim istinama. Skolastički filozofi su smatrali da je čovjek kao biće razapet između životinje i anđela. Tako da je njegov cjeloživotni napor uzdizanje „naviše“, prema onome što simbolizira anđeosko. Sve ono što doprinosi metafizičkom osvještavanju čovjekovog bića smatra se korisnim, pa tako i vino. Međutim, umjetnost često oblikuje halucinacije koje izazivaju opijati, kako bi ubrizgala infuziju fantastike i nadrealizma u stvarnost. Opijanje alkoholom i narkoticima je jedna vrsta potrebe čovjeka da se odvoji od stvarnosti i dospije u neke egzotičnije sfere. Tim stazama se kreću i junaci stripa „Svemirska kraljevina“, koji postaju svojevrsni „astronauti šanka“, za koje pređeni put od prve od zadnje čaše vina znači i jedno transkosmičko putovanje, tokom kojeg se nađu u nebeskom Blaževodu, za istim takvim šankom. Čudni su putevi Gospodnji, što bi se reklo. Mnogi smatraju da je to Sizifov posao, jer su istine najvišeg stepena nedokučive, ali kroz napore da se te nepregledne razdaljine povežu, ljudsko postojanje jedino može ostvariti svoj puni oblik, jer ono teži da se ostvari u i zonama koje su trenutno van domašaja, ali koje se mogu dosegnuti, odnosno prevesti u suženo ljudsko postojanje, i na taj način ga obogatiti i proširiti. Ukupna povijest je bila zasnovana na tom procesu – na probijanju granica i širenju kruga spoznaja. Bez takvih lučonoša se ne bi osvijetlili prostori u Tmini, koje nismo mogli sagledati, ali koji su bili na dohvat ruke. Umjetnost u cjelini je zasnovana na tim potrebama. Književnost se zasniva na potrebi da se potonula mreža jezičke stvarnosti povezuje sa nedokučivim stvarnostima; ako one još nisu spoznatljive, to ne znači da ne postoje. Svaka sonda koja šalje impulse iz drugih galaksija je jedan blistavi trenutak čovječanstva, koji je otpočeo prvim crtežom iz lova, koji je na stijeni pećine nacrtan krvlju, ali je na taj način trenutačnom produžio vrijeme, i otvorio prostor za učenje na osnovu iskustva prošlog vremena, koje je naposlijetku proizvelo sonde, koje šalju slike iz međuzvjezdanog prostora, šireći ljudske horizonte i pokušavajući da pronađu drugi, skriveni pol svih pjesničkih metafora u jednoj onostranoj zoni, koju poezija sluti, kao proizvod mašte, a sonda, koja je, također, proizvod mašte, možda i prodre na kraju u to onostrano polje – koje poistovjećujemo sa Bogom. Međutim, to ne bi bilo moguće da svaki dan koji proživimo, ne povežemo sa tim višim frekvencijama, odnosno na taj način održimo smisao postojanja živim. Na valovima tih stremljenja ljudi upiru pogled prema Nebu tražeći „svemirsku kraljevinu“, obećanu zemlju. U Andrićevom “Ex Pontu”, knjizi koja se bavi esencijama čovjekove egzistencije piše: „Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ni veličinu, ali u kom sam, evo, našao svoje mjesto i stojim pobožno kao u hramu“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 09. 12. 2024.