Prije nego postadoh jednooki Jack, mislila sam napisati riječ-dvije o ovom divnom romanu, sad ću tri Iako ga je kritika odavno superlativila, smatrala sam kako je red da i ja dodam koju:) Ugl, povodom krize “ne mogu pročitati više od dvadeset stranica” koja me lovila par dana, krenula sam u potragu za lajt štivom, jer očito nisam kapacitet ni za što bolje. I kad sam već sve svalila na sebe (jer ni lajt nije išlo), reko: Sad samo hororci, sf, poznati teren, bilo bi super da je negdje na Antarktici, još kad bi neka beštija iskočila, pa mi skratila besane noći, e to bi tek bio hit.

No da se vratim na roman. Hororac zapravo nije hororac, već te hitchcockovski uvodi u ljeto kad su jedan za drugim braća Sigfridsson izvršila samoubojstvo utopivši se u rijeci ili ih je na to navela prelijepa žena/sablast huldra!? Prateći život majke i kćerke, majke slikarice koja je davnih dana odlučila provesti život na sjeveru, pratimo i priču dvije žene, njihovu “usamljenost” kao izbor, nikako tešku sudbu. Miks tragično-mističnih događaja jednog arktičkog ljeta (bijele noći), intimnih promišljanja, promišljanja o slikarstvu, kao i sjevernjačkog folklora, mitologije, sve to ovu knjigu čini sjajnom. Savršenom je čini način na koji Burnside piše, a piše s nevjerojatnom lakoćom, jednostavno rečeno piše prekrasno. Žao mi je da ga nema više prevedenog kod nas, poezije nema uopće (sam je sebe prvenstveno smatrao pjesnikom). Slovenci su preveli jednu zbirku, ali mi je slovenski puno gori od engleskog, tako da se komotno mogu uhvatiti originala. I za kraj četvrta riječ, tko je čitao Claudela, po meni jednog od najboljih pisaca današnjice, vjerujem da će mu se svidjeti i John Burnside, jer upravo sam kraj njega ostavila mjesto na koje ću smjestiti Ljeto utopljenika.