I don’t believe in what you believe

Your skin is filty and your God

Don’t look like a God to me

David Sylvian, The Banality of Evil

U jednom od brojeva riječkog časopisa Dometi iz druge polovice 70-ih godina bio je objavljen temat o predstavi Jedan dan u životu Ignjaca Goloba kazališne grupe Coccolemocco i autora Branka Matana. U odnosu na blisko im Kugla glumište ova grupa vodi se načelom individualne a ne kolektivne režije, postavlja u svojoj ranoj fazi na scenu Brechtove didaktičke komade te potom originalne dramske tekstove. Takva se usporedba pokazuje korisna u kontekstu nedramskog kazališta koje se kod nas profilira upravo drugom polovicom 70–ih godina i koje prakticira hepeninge na javnim prostorima poput parkova, željezničkih kolodvora, gradskih ulica i trgova, a u svrhu najave kazališnih događaja služi se praksom, također javnom, mimohoda pored slučajnih prolaznika. I kod ovoga se vidi sklonost ili čak potreba grupe na individualnom umjetničkom (ne i društvenom) istupu. Mimohod je u pravilu kolektivan čin, no kod ove predstave u njemu sudjeluje jedino naslovno dramsko lice; Ignjac Golob na zimskom klizalištu, ispred fotografske radnje, u reprezentativnoj koncertnoj dvorani, na stubištu kazališne kuće itd. (Zanimljivo, u Ignjacu Golobu igrao je i Miljenko Marin u ulozi Javnog katastra, jedan od glavnih urednika omladinskog lista Val te potom urednik kulture u Novom listu.)

Naslovno je lice Ignjaca Goloba ljudska lutka visine dva i pol metra. Coccolemoccu u toj kazališnoj izvedbi pokazuje se zanimljivim i poticajnim iskustvo američke kazališne grupe Bread & Puppets i to iz razloga širenja i preispitivanja udjela kazališne umjetnosti izvan okvira institucionalnog kazališta. Ništa manje, (malo)građanskih navika, ukusa i organiziranja svakodnevnog života. U navedenom tematu časopisa Dometi to nastojanje nije ostalo tek usputno ili ponešto nevješto istaknuto, dovoljno je okrenuti stranice na priloge “Kratki pripis” Mladena Blaića i “Slušaj, mali čovječe” Wilhelma Reicha koji nude koristan kontekst razumijevanju ove predstave. Posebno iz razloga što je naknadan pogled, u doba uvelike smanjenih očekivanja, govorio da kazalište jedino igra igru društvenih i kulturnih promjena te, ništa manje važno, otuda, prepuštanja malodušnostima i tromostima raznih vrsta što jedva da uspijevaju kasniti u reakciji. Naslovno lice predstave jest upravo tzv. mali čovjek no u tekstu nema invektiva kakvim Reichov tekst obiluje. Vidi se to posebno kod Blaića: “Naše lutke izranjaju iz mita. Lutka postaje pečat sveljudskog bivanja, ona je utjelovljenje i simbol zamršenih kretanja života. Ona je sublimacija stvarnosti. Ali beživotna”.

Ignjac Golob je moralitet podijeljen na četrnaest dijelova. Naslovno lice susreće se s Poslodavcem, ženom Margaretom, Javnim katastrom, Novinarem i, kao da moralitet izlazi iz antičke drame, Zborom. A songovi poput završnog “Ignjače, Ignjače/ jadan si ti/ jadna ti sudba/ jadni ti sni” sugeriraju prethodno trogodišnje bavljenje Coccolemoccoa Brechtom. Prve riječi Golobovog poslodavca ne ostavljaju mjesta sumnji, neće tolerirati sve one koji na poslu ne rade i namjesto toga razmišljaju. Pri tome to razmišljanje obične su svakodnevne riječi samoopravdanja. Ni žena mu Margarita nije posebno raspoložena za pripovijedanja, kako sama kaže, pa ni Zbor (pojavljuje se tek u četvrtoj sceni) ne nalazi razumijevanja za “rječcu krivu”. Sve to govori o sivoj svakodnevici Ignjaca Goloba, ali ne govori zašto njegov lik izlazi iz mita te uopće o kakvoj se koncepciji mita radi. Blaić je u tome dovoljno pregledan – za mit je potreban bog. I fetiš, predmet nekritičkog obožavanja. “Naš se dlakavi predak bojao groma. Bilo mu je nemoguće saznati o čemu se radi sve dok nije uzeo vlažnu ilovaču i oblikovao boga, a kada se stvrdnuo rekao mu je: ‘Ti si bog’. Tako je stupio u kontakt s gromom, a i prevladao ga je. Treba, dakle, postaviti malog čovjeka pod zvijezde i monument naše civilizacije”. Jedna predstava Coccolemocca ne nosi uzalud naslov koliko provokativan toliko i lucidan: Čega nema, toga se ne odreci.

Ne da se dakako sve pročitati na licu lutke Ignjaca Goloba, no ta blažena ukočenost trebala bi biti važan signal. A i luster u Lisinskom pred kojim sjedi Ignjac Golob ima nešto od njegovog, Ignjacovog, crnog Sunca. Tzv. mali čovjek susreće se uglavnom i dominantno s takvom vrstom svjetlosti. Nje nema, ali nje se ne odriče.

Branko Matan je autor i hvaljenog teksta o Kugla glumištu “Preporučena ptica iz mekane boce”. Članovi Kugle kažu da je to sveukupno najbolji tekst o njima, a napisan je povodom predstave Mekani brodovi. “Kugla glumište nije avangardno, pokusno i eksperimentalno kazalište. … Kugla nije poligon kojim harači pjesnik–prokletnik”. U neobjavljenom pismu Matan pridodaje da je Kugla tih godina okupljala scenske izvođače koji formalno nisu bili njezini članovi, a vrijedi pogledati dokumentaran film Mekani brodovi čiju režiju potpisuja Željko Zorica. Coccolemocco okupljao je pak istaknute pojedince: Branko Brezovac i danas je aktivan kazališni redatelj, Gordana Vnuk osmislila je i vodila Eurokaz, međunarodni festival osvježavajućih scenskih ostvarenja, Božo Kovačević bio je naslovna lutka u Ignjacu Golobu a ovih se dana javlja s diplomatskim iskustvom na terenu iza sebe i sa zanimljivim komentarima o Rusiji i njezinoj vanjskoj politici. Nekada su riječki Dometi imali dobar nos i donosili vrijedno i zanimljivo štivo.