Najintimnije pitanje na svijetu ono je najjednostavnije. Kako si?

Često, kad me ljudi iskreno pitaju kako sam, pogledaju me direktno u oči i zastanu. Između tog pitanja i mog odgovora uvijek postoji pauza. Ta pauza je prostor u kojem se gomila težina života. Ono što jesam, ono što bih možda trebala biti i ono što nikad neću postati.Ta pauza nije njihova, ona je uvijek moja. U njoj se skrivam, procjenjujem hoću li otvoriti vrata ili ću samo navući zavjesu preko prozora. Kako reći nekome kako si, kad ni sama ne znaš? Može li to stati u jednu riječ, u jedan uzdah?

“Kako si?” nije pitanje, to je poziv da se ogoliš, da ponudiš svoj život kao knjigu. A šta ako nemam riječi? Šta ako ta pauza postane beskrajna?

Ljudi misle da je pitanje “kako si?” lako, površno, stvar navike. Ali,kad ga postavi neko ko zaista pita, ono postaje ogledalo. U njemu vidim svoje lice, ne ono svakodnevno, već ono koje nosim samo u noćima kad me niko ne gleda. Intimnost pitanja leži u njegovom riziku. U trenu moram odlučiti koliko ću se otkriti.

I zato ta pauza. U njoj se skrivaju sve moje nesigurnosti i odluke, sve pobjede koje nikad nisam proslavila i svi porazi koje sam skrivala pod jastukom. I gledaju me, čekajući da mi zadrhti donja usna, a sve što uvijek kazem stane u jedno: “Dobro sam.”