.

Čitam i slušam ovih dana komentare o prepunim Arenama u povodu Brenina gostovanja u Zagrebu. Ne bih, doduše, išao na njezine koncerte ni da sam mlađi, ali fascinantno mi je da je Brena i u šezdesetima sačuvala vrhunsku tjelesnu formu i pjevala za svoju publiku unatoč slomljenom gležnju. Hm, ne znam je li pjevala i Jugoslovenku, što je za naciće baš pucanj u srce.

A negdje sam pročitao i zdvajanje jednog od predsjedničkih kandidata desnice nad činjenicom da je Brena okupila više publike nego Thompson na Stradunu,

Pa sam se prisjetio i onoga što sam napisao na fejsu o gostovanju njezine snahe Prijovićke prošle godine baš u ovo vrijeme.

“Sve je puno vijesti o trijumfalnim zagrebačkim nastupima Prijovićke. I zgražanja nad niskim ukusom zagrebačke publike. I očajničkog nacionalističkog zanovijetanja nad pošasti koja nam dolazi s istoka Balkana.

Nije to moja vrsta muzike, ali ne čudim se: pa kvaliteta i popularnost ne idu ruku pod ruku ni u svijetu.

A na neki način čak mi je i drago da pjevači iz regije probijaju barijere koje im nacići postavljaju. Govor mržnje naprosto više ne funkcionira (možda još jedino u nogometu, među huliganima po stadionima).

I ne radi se samo o ostarjelim jugonostalgičarima koje je pregazilo vrijeme; u publici su uglavnom mladi. Uzalud ste krečili, majstori!

A što s kvalitetom muzike?! Prisjećam se onog Arsenova odgovora na bahato ruganje Miša Kovača: -Kakav si ti pjevač kad ne možeš napuniti sportsku dvoranu?

A genijalni Arsen mu odgovara: – Ni ti nikad nećeš napuniti polukružnu dvoranu Teatra Itd.

E, pa ponosan sam što pripadam tom elitnom društvu stotinjak likova koji se okupljaju u Itd-u!