Baveći se temom ludila u umjetnosti, propitujući umove izopačenih likova srednjeg vijeka, Muzej Louvre nam nudi dijaboličnu izložbu, kojom naglašava grubu, profanu i subverzivnu figuru luđaka.

“Ludilo je svojstveno samo čovjeku!” – ovim mudrim riječima Blaisea Cendrarsa, francusko-švajcarskog pisca, uranjamo u svijet naglavačke, u svijet poroka, drskosti i grijeha. U ovom teatru apsurda srešćemo se sa pravim, drskim i grotesknim varalicama kao i sa dvorskim ludama i svim mogućim likovima luđaka u periodu od srednjeg do 19. vijeka. Kroz preko 300 umjetničkih djela: slika, skulptura, crteža, gravura, tapiserija, iluminiranih rukopisa, tekstova, kostima i raznih predmeta, pozajmljenih od 90 francuskih, evropskih i američkih institucija, izložba nudi izuzetno putovanje kroz umjetnost sjeverne Evrope (prije svega flamanskog, germanskog, anglosaksonskog i francuskog svijeta). Izložba istražuje takođe, i nestanak luđaka u doba razuma i prosvjetiteljstva , prije njihovog ponovnog oživljavanja, krajem 18. stoljeća i tokom čitavog 19. Luđak tada postaje figura s kojom se umjetnici poistovjećuju, pitajući se: “Šta ako sam taj luđak bio ja?”

Na ulazu u izložbu, kao prolog, prostorija nas uvodi u svijet margine. Luđak je autsajder, i bukvalno i figurativno.

Kronološki i tematski pratimo način na koji se mijenjao pogled čovjeka na fenomen ludila. Neki umjetnički predmeti su sićušni, drugi su monumentalne veličine, poput tapiserija ili skulptura sa tornjeva pariške Notre-Dame. Ova mješavina žanrova i veličina ima za cilj da istakne višestruke aspekte lika luđaka, da pruži njegovu kaleidoskopsku viziju, koja je ponekad simbolična, a ponekad stvarna, ali i da svakom od nas, pruži mogućnost da stvori vlastitu viziju o fenomenu ludila

I dok je u doba renesanse, luđak bio opsesija umjetnosti, a ludilo inspiriralo i podsticalo umjetničko stvaralaštvo, i u književnosti, i u likovnoj umjetnosti, srednjovjekovna umjetnost je uglavnom religiozna. Definicija luđaka data je u Svetom pismu, posebno u prvom stihu Psalma 52: “Dixit insipiens…” (Luđak u sebi misli: “Nema Boga! “). Tu se ludilo izražava, prije svega kao neznanje i odsustvo ljubavi prema Bogu. Istovremeno postoji i druga vrsta ludih, onih koji su „Ludi za Bogom“, kao što je bio sveti Franjo, koji je poticao iz bogate buržujske porodice, a kao vrlo mlad se odriče svog bogatstva da bi prihvatio siromaštvo i Kristovu poruku.

U 13.vijeku pojam je stoga bio neraskidivo vezan za ljubav s mjerom odnosno bez mjere, prvo u duhovnoj, a zatim u zemaljskoj sferi.

Pojam ljubavnog ludila pojavljuje se zatim u viteškim romanima s brojnim prikazima, posebno u iluminacijama i umjetničkim predmetima od slonove kosti.

Od mističnog ili simboličkog kakav je bio, luđak je potom, postao „politiziran“ i „socijaliziran“ tako da je u 14.vijeku dvorska luda postala institucionalizirana antiteza kraljevske mudrosti, i njene ironične ili kritičke riječi su prihvaćene. Postavlja se nova ikonografija i luđaka prepoznajemo po njegovoj specifičnoj odjeći: kapa, prugasti kaput, kaputić s kapuljačom, zvonce…

U 15. vijeku likovi luđaka postaju sve prisutniji, povezuju se s karnevalskim festivalima i folklorom. Luđak postaje sredstvo za najsavremenije ideje i to u umjetnosti najbolje prikazuju Bosch i Bruegel, kod kojih luđaci, naprosto trijumfuju prije nego što će nestati u doba razuma i prosvjetiteljstva. Prognani iz društva, luđaci se ponovo pojavljuju, kao iz pera Viktora Igoa sa Kvazimodom.

Kako god bilo, dobro je ponekad opustiti se i uživati ​​u ovoj fantastičnoj izložbi koju sam išla pogledati još jednom.

U nastavcima.