Moram priznati da se osjećam malo nervozno kad Dragan Primorac, kandidat za predsjednika RH vladajuće stranke, govori da je Nikica Jelavić, slobodan poslovni čovjek koji iza sebe nema ni dana robije, “podzemlje”. Ako Primorac misli da je Jelavić “podzemlje” može se pretpostaviti da postoje razlozi zašto tako misli i da zna nešto što ne zna javnost a ni pravosuđe: Jelavić je oslobođen optužbi za 20 kaznenih djela, od čega su tri pokušaji ubojstva pa je tu još iznuda, kamatarenje, i sl. Ako Primorac, koji sasvim sigurno ima znatno bolji pristup informacijama nego prosječan građanin RH, nekog neosuđivanog hladno proglasi “podzemljem”, di smo onda u stvari? Jel se šalio sud kad je zaključio da nema dokaza o zločinačkom udruživanju, ili se sad šali Primorac, što je tu uopće šaljivo? To nisu posve sitni prekršaji, ako Primorac s podacima koje ima na raspolaganju može izvesti zaključak da netko tko je bio optužen za tri pokušaja ubojstva pripada “podzemlju”, ne bih da zvučim pesimistično, ali može li se pomisliti najgore, da nije uvijek ostalo na pokušaju? I mi se svi s tim cijeli dan zezamo, evo ja veselo lajkam sve memove na temu Mile Kekina i bizarnih telefonskih zabuna u identitetu, dobro je smijati se mračnim situacijama, ali nije samo smiješno, sve skupa je i dosta strašno. Kolika nam je točno ta siva zona u kojoj ne znamo s kim imamo posla, što radi sustav, može li nas netko ubiti kao zeca i ostati ugledni poduzetnik? Kakva je to rupa u koju smo propali a gdje može biti i ovako i onako, ovisno kako se okrene batina?

Rado bih da Primorac objasni što misli kad kaže da je Mile Kekin susreo “podzemlje”, i da razjasni što je točno problematično s Jelavićem. I to me zanima iz najsebičnijih mogućih razloga, zbog vlastite sigurnosti i dobrobiti kao i zbog sigurnosti ljudi do kojih mi je stalo. Ako sustav, i visoko pozicioniran čovjek vladajuće stranke, misle da netko pripada kriminalnom miljeu, što poduzimaju da tog čovjeka sklone s ulice? Vidim da to pitanje uopće nije aktualno i da ga nitko ne postavlja, a u ovoj je priči ključno pitanje javnog interesa. Zapravo je čak i manje važno tko će postati predsjednik države od toga kako možemo imati slobodnog čovjeka za kojeg je posve normalno smatrati i javno govoriti da je počinio teška kaznena djela a da pritom nije kažnjiv, nego eto, treba se kloniti odlazaka s njim na kavu jer to ne izgleda lijepo i nije elegantno, kao da je riječ o tome da sugovornik nije dovoljno otmjen ili preglasno briše nos i doziva konobara glupim nadimcima. Pa nije spas u tome da se izbjegava s Jelavićem kafenisati, ne kažnjava se sudjelovanje u zločinu uskraćivanjem druženja i kave, pa je bolji predsjednik države tko izbjegne više šalica macchiata s ljudima za koje smatra da su ozbiljni kriminalci, i tko ode u drugu birtiju i skloni im se s puta?