Spremam se raditi nešto, a to će reći PISATI, jer ništa drugo ne znam i ne umijem. Ni odmarati se, ni zabavljati ni vrtložiti kao “ftičica vijoglavka”, ni hodati po žeravici ni roniti za školjkom periskom, ni kidati imelu s hrasta i obaviti druidski obred pod stablom i krošnjom. Ne znam pripitomiti životinju, razgovarati s biljkama, brati najbolje gljive, peći ribu na rašljama, utješiti rasplakano dijete, napraviti ruže od krep-papira, plesati English valcer, svirati na vlati trave niti od stare suknje skrojiti torbu od tartana, da bude ukras na zidu.

Vidim da i drugi štošta ne znaju iz moje primarne domene, pa ipak to rade, s fanatičnom uvjerenošću da im je “dano” i da su od nekoga / nečega izabrani za taj posao. Naime, čini se da je ta skupina ne baš darovitih, ali veoma upornih ljudi, spremna na rizik, kako ga definira S. Weil u djelu ISKORIJENJENOST: ” Rizik je bitna duševna potreba. Odsutnost rizika izaziva svojevrsnu dosadu, koja paralizira drugačije od straha, ali gotovo jednako tako. Uostalom, u nekim situacijama difuzna tjeskoba bez precizna rizika izaziva u isto vrijeme obje bolesti”.Poznajem neke, koji su prihvaćanjem rizika napravili lijep rezultat, ne postavljajući si pitanje trajnosti vlastita djela. Pomalo im zavidim na toj vrsti okretnosti, premda ne bih prihvatila njihovu ukupnu sudbinu.

I zašto sve to pišem? Zbog Prirode, koja stvara , razara, igra se, šali se, preoblikuje, uskrsava i poništava, odriče se svojih djela i pušta nas da u igri energija uhvatimo mrvicu čuda i pokušamo shvatiti što smo upravo vidjeli i uhvatili malom žlicom uma u oceanu čudesa. Gledam fotografiju Mate ZEMANA napravljenu na Đurđevačkim peskima/ pijescima, promišljajući koliko ljudi ima tu povlasticu i luksuz, da na tristotinjak metara od kućnog praga vide ove maštovite tvorevine, nalik izgubljenim gradovima Staroga svijeta , sa svim taložinama povijesti ispod pijeska.

Kad prestane susnježica, uzimam čizme, motorističku jaknu i krećem. Besmisleno je čučati u mrtvom zraku sobe, čekajući nadahnuće. Priroda zna kako idu te stvari, naše je da tek naučimo, otvarajući onu potrebnu čakru. Potrudimo se, dakle.Gotovo uvijek se isplati.

.