„U mojoj biblioteci, u dugačkim nizovima francuskih tomova, još i danas se ističe Balzakova „Šagrinska koža“, kao spomenik mog najuzbudljivijeg doživljaja na aukciji. Bilo je to 1915, na aukciji Rimanove zbirke kod Emila Hirša, jednog od najvećih poznavalaca knjiga, istovremeno jednog od najuglednijih trgovaca knjigama. Izdanje o kojem je riječ, pojavilo se 1838, na Trgu berze u Parizu. Dakle, kad u ruke uzmem svoj primjerak, ne samo da vidim njegovu signaturu u Rimanovoj kolekciji, već i etiketu knjižare u kojoj je knjigu kupio njen prvi vlasnik pre skoro 90 godina, za otprilike jednu osamdesetinu njene današnje cijene. Papirnica I. Flano, piše tamo. Divna vremena kad je bilo moguće takva remek-djela – jer je gravire u ovoj knjizi dizajnirao najveći francuski crtač, a najveći majstori-graveri ih urezali u čelične ploče – dakle, kad je jednu takvu knjigu bilo moguće kupiti u običnoj papirnici“. Svaka strast graniči s haosom, a kolekcionarska strast graniči s haosom sjećanja. Ali, želim da kažem još nešto: slučaj, sudbina, koji boje prošlost, pred mojim pogledom su takođe čulno prisutni u uobičajenom haosu ovih knjiga. Jer šta je drugo ovaj posjed, negoli nered u kojem se navika toliko odomaćila, da može izgledati kao red? Svaki red baš na ovom polju nije ništa drugo do lebdenje nad provalijom. „Jedino egzaktno znanje koje postoji“, rekao je Anatol Frans, „jeste znanje o godini izdanja i formatu knjiga“, pojašnjava Walter Benjamin koji od 1933. godine živi u Parizu. Bježeći pred Gestapom iz okupirane Francuske, okončava život 1940. u Španiji. Te tragične godine 1940, kada Hitler, kolekcionar slika, pun mržnje protiv umjetnika i Jevreja, okružen svojom naci-armadom, posjećuje Pariz 23. juna i maršira od raskrsnice Vaven do „Kupole”. Kasnije će u Pikasov atelje na Monparnasu ući nemački oficiri i jedan od njih će stati pored slikara koji nije prestajao sa radom. „Vi ste napravili Gerniku”, pitao ga je SS-ovac pretećim glasom. „Koliko ja znam, vi ste je napravili”, odgovorio je Pikaso. Da podsjetim, na svjetskoj mapi strahota Španski gradić Gernika je upisan nakon stravičnog bombardovanja nacista. Za divno čudo Pikasa nisu uhapsili, ali jesu mnoge druge. Veliki broj stanovnika Monparnasa Hitlerova okupatorska armada će strpati u logore u Kompjenju i Dransiju, gde su deportovani u vagonima za stoku. To je bilo putovanje bez povratka. Prije dvadesetak godina je u muzeju Monparnas održana manifestacija „Rekvijem za njihov dar, snove i mladost“. Po zidovima su bili ispisani Elijarovi stihovi „Ako odjek njihovih glasova oslabi, stradat ćemo mi…”.

Prelistavam fragmente knjige „Vreli sati Monparnasa“ čiji je autor Žan-Mari, književnik i filmski redatelj. Pariški Monparnas je tih godina pred 2. svjetski rat bio prestonica onoga što danas zovemo „kreativna Evropa“. I onda poput prirodnih katastrofa, dođu ratovi smrt i velika stradanja. Iza njih ostaju razrušeni gradovi koji se obnavljaju i za sobom vuku košmarne i traumatične asocijacije na vrijeme u kojem je dominirao haos i anarhija. Pomenuta priča govori, pored ostalog, o tome da ni Evropa nije vječiti prostor sklada, reda, a brdoviti Balkan, recimo, vječiti prostor barbarizma i nereda (što je jedna ustaljena predrasuda u glavama ljudi koji misle da svijet počinje njihovim rođenjem).

Pišući 1938. godine o Ujeviću, Oskar Davičo veli: “Iz Rotonde je Avgustin Ujević došao u Beograd sa svojim pesmama i svojim iluzijama. (…) Iluzije s kojima se uputio iz Rotonde u Beograd izvetrile su kao pijanstvo.” Čudna je i misteriozna ta promjena koja se u Ujeviću zbila u Parizu za vrijeme Prvog svjetskog rata. Mladi revolucionar, jedan od najelokventnijih sanjara buduće Jugoslavije, pjesnik nipošto lišen političkih interesa, pretvorio se u homo poeticusa, potpuno predanog poeziji, specifičnom hedonizmu i skitalaštvu. Bez klasičnih (malo)građanskih interesa, odricao se gotovo svega što osmišljava egzistenciju većine ljudi, zanimali su ga tek „malena mjesta njegovog srca i pobratimstvo lica u svemiru“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 15. 12. 2024.