Internet, društvene mreže i slično. Mogu govoriti u ime svoje generacije, plus minus. Imali smo mi mobitele u svojim 20-ima, ali oni su služili i dalje kao podrška stvarnom svijetu. Oni još nisu prešli u domenu virtualnog koje sada, čini mi se, nastupa na mjesto stvarnog svijeta. Imali smo i subkulture koje su se vrtjele isključivo oko muzike, što mislim da današnjim klincima nedostaje. Ne da im nedostaje muzike, ali kad sam ja bila klinka, naši identiteti su bili obojani muzikom. Pitalo se međusobno i “koji je tvoj hobi”. Ne znam kad sam zadnji put čula takvo pitanje u razgovoru pri upoznavanju s nekim. Ja sam čitala Nietschea kad sam bila tinejdžerka, i ne samo ja, i drugi mojih godina, koliko god ga nismo razumijevali. Ipak smo se nekako kroz muziku, hobije i ostalo razvijali u nekakvom kreativnom i intelektualnom smislu, a Internet, koji nam je uglavnom služio za downloadiranje muzike, nam nije oduzeo tu nevinost koju djeca danas, na žalost, mislim da nemaju. Mi smo imali priliku zamišljati, pitati se, pitati druge, dobivati glupe odgovore temeljene na poluiskustvu i tako dalje, a ako smo htjeli saznati više o tome, trebalo je proći mnogo slova i slova u enciklopedijama da bi našli to što tražimo. Seksualna nevinost je tu isto važna stvar. Nismo mogli u dva klika na mobitelu naići na svakakve gadosti, a i ne samo gadosti, ponavljam, imali smo priliku da zamišljamo i formiramo predodžbe, kakve god one bile, i većinu vremena nismo imali blage veze šta radimo, što mislim da je dobro. Tinejdžerstvo i adolescencija trebaju biti pomalo nevini, istraživački, maštalački prostori iskustva. Današnji klinci “znaju” puno više nego što smo znali mi, ali nisam sigurna da je to dobro za njihov razvoj. Nedostaje ona izgubljenost, ono nekakvo traganje, pitanje, nesigurnost. Danas klinci sebi vode financijske planove. Meni to sa 17 godina nije bilo ni na kraj pameti. Ni sad mi nije na kraj pameti, ali moram bar malo o tome misliti. To čemu to rezultira je moj problem. Elem, mislila sam da ću vječno imati 17, kao što je simptom kod mnogih tinejdžera, i ne mislim da je to samo neka moja nostalgija bez baze. Mobiteli na tipke, internet na dial-up i ostalo su bili samo popratna stvar u našim životima. Život se događao vani s drugima i unutra s nama. Morao si se naučiti snaći hendlati nelagodne situacije bez da si imao u glavi već isprobanu opciju “ghostanja”. Život se, ukratko, dešavao izvan virtualnog, tamo gdje on, naime, i je. Nedostatak dječje i tinejdžerske nevinosti skupa sa limitiranim mogućnostima kreativnog i intelektualnog istraživanja sebe i drugih je teško pravocrtno povezati s napadom nožem, naravno. I naravno da Internet i društvene mreže imaju svoje dobre strane, ali mislim da su djeci lišili ili limitirali onu dozu ljudskog istraživanja i nevinosti prikladnoj za tu fazu psihoemocionalnog razvoja, što često rezultira nekakvom unutrašnjom i spoljašnjom robotizacijom. To se vidi i na površini, po pogledu upućenoj drugoj osobi, po dubini ili površnosti razgovora, po brzini rečenica, po nenavici slušanja i nedostatku ljudske zainteresiranosti za riječ drugog jer je drugi…svašta bi se tu još moglo reći, ali rano je, a ja nisam baš tako pametna.